Voa—34 u Sa i Und, za ps. CXVIII;o—16 u Ps. sin i Ps. st, i — paralelno — Su 447ogt i Clo 7529). Weingart to u uvodu opravdava tako, da su slušači seminara i proseminara i sami dužni da upoznaju, pa prema tome i ispoređuju tekstove prema izvornim izdanjima (iz monografija, isp. Ruznočteni v teatech evangelnich a žaltdšnich nebyla sem iimyslnč pojata proto, že jest prćvč tkolem našich proseminćrnich a semindrnich cvičeni, aby si ruznočteni shleddvali posluchači sami a tak aby se zaučovali do textovć kritiky, str. 4). To je lijepo, no ipak ne bi bilo na odmet, da je za ilustraciju dano i nekoliko takvih tekstova (osobito za mlađe slušače, i za mlađe redakcije). Uz tekstove zabilježena su samo najvažnija bibliografska data: za ostale podatke Weingart upućuje na svoju Rukovčt' jazyka staroslovčn- skć&ho (I—II, Prag 1937—8). To je u redu, samo ipak malo smeta, kada se u Staroslovčnski texty českćho pitvodu (mi bismo prije rekli češko- moravskog porijekla) uz Kijevske listiće i Praške odlomke ubrajaju i Sinajski fragmenti, i prva strana Ki a, i »hlaholske listy Videfiskć« (u predgovoru je na str. 4. doduše rečeno, da je to najstariji od hrvatskoglagoljskih spomenika). Trebalo je to ipak negdje (petitom — ad usum scholarum) uz bibliografska data spomenuti, i trebalo je poluglas pisati & a ne 6, kako je pisao Jagić, jer u tome i jest jedna od karakte- rističnih pojava hrvatskoga glagolizma, da se za jedan i za drugi polu- glas kod nas pisalo jor, koje se uz mlađe ' u spomenicima držalo do kraja XIII vijeka, dok se u ćirilici za oba znaka pisalo jer. Dobro je, što je autor pokušao uz Frizinške listiće dati također sta- roslavensku rekonstrukciju ovih odlomaka. Ovo je svakako mnogo bolje nego da je dao Vondrskov latinski prijevod, ili Kos-Ramovšev slovenski prijevod. Ovo, što je učinjeno, tako je dobro, da bih rekao, da Frizinški listići time predstavljaju jedan od najboljih (najbolje ediranih) dijelova ove inače vrlo savjesno i vrlo pomnjivo priređene knjige. Ako se uzmu tri istaknutije hrestomatije, koje su izašle u posljednje vrijeme — Dielsova, Vaillantova i Weingartova — pa ako se isporede po izboru, koji je u njima učinjen, dobiva se ovakva slika: svaki je pola- zio sa svojega stajališta, i svaki je odabirao odlomke iz glavnih (kanon- skih) spomenika tako »aby v nich byla zastoupena mluvnicka i slovni- kova latka co možna mnohostrannč a aby takć obsahovč a ideovč byly vybr&ny uk4zky zvlaštč vyznamnć« (Weing. str. 3). Kod evanđelja to su propovijed na gori (Mt V—VII) i rođenje i dječaštvo Isusovo (Lk I—II), koji se već mogu ubrojiti u standardni repertoar staroslavenskih teksto- va te se nalaze u sve tri hrestomatije, dok ostali tekstovi variraju, pa dok jedan ima jedno, drugi ima drugo (zanimljivo je na pr. da je i ocjena psalama toliko različita, da se nijedan — doslovno ni jedan psalam ne nalazi niti u dvije, a kamoli u sve tri knjige: Diels je iz Ps. sin uzeo ps. 2, 41, 78. i 136, Vaillant 18, 21. i 129, Weingart u izd. 1937. ps. 13, 101. i 102, u izd. 1949. ps. 13, 33, 101, 102. i 120). U daljem izboru Weingart se — uz kraće spomenike — osvrtao više na češkoga čitaoca pa je iza Žitija (s Prologom Ivana Eksarha i s Hrabrom, razdj. F) dao 103