Voa—34 u Sa i Und, za ps. CXVIII;o—16 u Ps. sin i Ps. st, i — paralelno
— Su 447ogt i Clo 7529). Weingart to u uvodu opravdava tako, da su
slušači seminara i proseminara i sami dužni da upoznaju, pa prema tome
i ispoređuju tekstove prema izvornim izdanjima (iz monografija, isp.
Ruznočteni v teatech evangelnich a žaltdšnich nebyla sem iimyslnč pojata
proto, že jest prćvč tkolem našich proseminćrnich a semindrnich cvičeni,
aby si ruznočteni shleddvali posluchači sami a tak aby se zaučovali do
textovć kritiky, str. 4). To je lijepo, no ipak ne bi bilo na odmet, da je
za ilustraciju dano i nekoliko takvih tekstova (osobito za mlađe slušače,
i za mlađe redakcije).

Uz tekstove zabilježena su samo najvažnija bibliografska data: za
ostale podatke Weingart upućuje na svoju Rukovčt' jazyka staroslovčn-
skć&ho (I—II, Prag 1937—8). To je u redu, samo ipak malo smeta, kada
se u Staroslovčnski texty českćho pitvodu (mi bismo prije rekli češko-
moravskog porijekla) uz Kijevske listiće i Praške odlomke ubrajaju i
Sinajski fragmenti, i prva strana Ki a, i »hlaholske listy
Videfiskć« (u predgovoru je na str. 4. doduše rečeno, da je to najstariji
od hrvatskoglagoljskih spomenika). Trebalo je to ipak negdje (petitom —
ad usum scholarum) uz bibliografska data spomenuti, i trebalo je poluglas
pisati & a ne 6, kako je pisao Jagić, jer u tome i jest jedna od karakte-
rističnih pojava hrvatskoga glagolizma, da se za jedan i za drugi polu-
glas kod nas pisalo jor, koje se uz mlađe ' u spomenicima držalo do kraja
XIII vijeka, dok se u ćirilici za oba znaka pisalo jer.

Dobro je, što je autor pokušao uz Frizinške listiće dati također sta-
roslavensku rekonstrukciju ovih odlomaka. Ovo je svakako mnogo bolje
nego da je dao Vondrskov latinski prijevod, ili Kos-Ramovšev slovenski
prijevod. Ovo, što je učinjeno, tako je dobro, da bih rekao, da Frizinški
listići time predstavljaju jedan od najboljih (najbolje ediranih) dijelova
ove inače vrlo savjesno i vrlo pomnjivo priređene knjige.

Ako se uzmu tri istaknutije hrestomatije, koje su izašle u posljednje
vrijeme — Dielsova, Vaillantova i Weingartova — pa ako se isporede
po izboru, koji je u njima učinjen, dobiva se ovakva slika: svaki je pola-
zio sa svojega stajališta, i svaki je odabirao odlomke iz glavnih (kanon-
skih) spomenika tako »aby v nich byla zastoupena mluvnicka i slovni-
kova latka co možna mnohostrannč a aby takć obsahovč a ideovč byly
vybr&ny uk4zky zvlaštč vyznamnć« (Weing. str. 3). Kod evanđelja to su
propovijed na gori (Mt V—VII) i rođenje i dječaštvo Isusovo (Lk I—II),
koji se već mogu ubrojiti u standardni repertoar staroslavenskih teksto-
va te se nalaze u sve tri hrestomatije, dok ostali tekstovi variraju, pa
dok jedan ima jedno, drugi ima drugo (zanimljivo je na pr. da je i
ocjena psalama toliko različita, da se nijedan — doslovno ni jedan
psalam ne nalazi niti u dvije, a kamoli u sve tri knjige: Diels je iz Ps.
sin uzeo ps. 2, 41, 78. i 136, Vaillant 18, 21. i 129, Weingart u izd. 1937.
ps. 13, 101. i 102, u izd. 1949. ps. 13, 33, 101, 102. i 120). U daljem izboru
Weingart se — uz kraće spomenike — osvrtao više na češkoga čitaoca
pa je iza Žitija (s Prologom Ivana Eksarha i s Hrabrom, razdj. F) dao

    

103