legende o sv. Viclavu i sv. Ludmili, Vaillant je dao lijep pregled kroz redakcije, moravsku, hrvatsku, srpsku, srednjobugarsku i rusku (s Az- bučnom molitvom i s prijevodom iz Hamartola), dok je Diels uz spome- nute paralelne tekstove dao samo opći prerez kroz spomenike (tako da je za evanđelistare i tetre davao redom tekstove iz po jednog evanđelja — za Zo iz Mateja, za Ma iz Marka, As iz Luke i za Sa iz Ivana). Kao što se vidi, daleko smo od toga, da bi se moglo pomišljati na stalan izbor — na stalan code staroslavenskih tekstova, koji bi se ponavljao u svima hrestomatijama. Iz onoga, što nam ove tri pružaju, može se otprilike ovako pretpostaviti dalji razvitak ovakvih čitanaka: najprije, moći će se ograničiti tekstovi iz tzv. malih spomenika (tu će, razumije se, Česi stavljati težište na Ki i na Pra, mi na BL, na Grš, itd.), zatim — iz četvoroevanđelja i evanđelistara davat će se prvenstveno tekstovi tzv. stalnog repertoara (ev. rašireni sličnim pozicijama iz Mk i drugih evan- delista), iz Psaltira po 2—3 od pokornih psalama, 2—3 molitve iz Euho- logija, pa jedan ulomak iz Kijevskih listića, iz Kločeva glagoljaša i iz Frizinških listića (s rekonstrukcijom kao što je ona u Weingartovoj knjizi), po 1—2 štiva iz Suprasaljskog zbornika, i iz mlađih spomenika odabrana poglavlja iz ŽK i ŽM, Azbučna molitva (s Nahtigalovim dopunama), traktat crnorisca Hrabra i — ako se radi o slavenskom priručniku — po nekoliko sustavno odabranih tekstova iz redakcije, koja je autoru naj- bliža. Osim toga ja bih — jer se konačno ipak radi o priručnicima — bio za paralelne tekstove (ne isključujući mlađih redakcija) i za oznake va- rijanata (iz jednostavnoga razloga, što uvijek nisu pristupačna sva izda- nja — na pr. Vajsovo As, Nahtigalovo Eu, Jagićevo Zo, Ma i dr.). 'Weingartova knjiga u uvodu ima na 5 strana (str. 3—13) uzorke gla- goljice (Vaillant ima samo dvije snimke iz As, no i te su dosta slabe, gotovo neuspjele): trebalo bi dati više slika, glagoljskih i čiriličkih (s tekstom, koji je i u čitanci, no uvećano, ne onako sitno, da se ne može čitati. Zadatak bi bio, da se te slike i čitaju, a ne da ilustriraju samo grafijsku stranu spomenika). Rječnik na kraju bit će, razumije se, u slavenskim priručnicima — u priručnicima namijenjenima Slavenima — kraći nego u priručnicima na nekom stranom, neslavenskom jeziku (Diels ima 58 strana na 80 stra- na teksta, Vaillant 42 strane na 84 strane razmaknutog sloga, a Kurz — bez nekih fragmenata i mlađih spomenika — 27 strana na 195 strana teksta). U rječnicima, koji su namijenjeni slavenskim čitaocima, trebalo bi nešto više pažnje posvetiti frazeologiji, rekciji i sl. pojavama. Napokon, uvriježio se običaj, da se na početku ovakvih hrestomatija daje po 1—2 rekonstruirana teksta. Iako je svaka rekonstrukcija po sebi fikcija, ipak bi trebalo nastojati, da se rekonstrukcije istih tekstova od izdanja do izdanja ne mijenjaju (kao što je to na pr. s očenašem po po Luci u Weingarta iz g. 1937. i 1939), jer će se čitalac možda pitati, kako to, da se daje sad jedno, a sad drugo, i ako su osnove ovakvih rekonstrukcija toliko nestalne, neutvrđene, ima li ih smisla uopće davati? J. Hamm 104