On se međutim zadovoljio starim filološkim, bolje rečeno mehanističkim nabrajanjem, koje se uopće ne osvrće na akcente, premda je i piscu moglo biti poznato, da.su oni upravo za fonaciju jata vrlo važni. Istina, u Blagdanaru se oni posebno ne bilježe, ali ih zato bilježi Belić, na čiju se radnju Zamčtki po čak. govoram«+ (Izv. XIV) Vrana poziva kao na djelo, u kojem je predstavljen suvremeni, sadašnji, današ- nji novljanski govor. A to je druga metodička griješka, koja umanjuje vrijednost njegova rada. Belićeva je rasprava napisana prije više nego četrdeset godina te — sensu stricto — nije predstavljala današ- nji novljanski govor ni u vrijeme, kada je Vrana pisao tu svoju radnju — a to je bilo prije dobrih dvadeset godina — i još manje ga predstavlja danas, kada je prošao i drugi svjetski rat sa svima posljedicama, koje su se odrazile i koje se odražavaju u životu, pa prema tome i u govoru No- vljana. Treba se kloniti takvoga anahroniziranja, tim više što ono autoru nije bilo ni potrebno, jer je — služeći se, naravno, i Belićevim opažanji- ma — svoje podatke mogao provjeriti na živom novljanskom govoru kako se on govori danas, pa tako dati zaista vrijedan prilog ne samo za histo- rijsku nego i za savremenu našu dijalektologiju. Jer o čemu se zapravo pritom radilo u jeziku naših čakavaca? — O razvojnim tendencijama i o refleksima, koje su te tendencije stvarale u različitim razdobljima čakav- ske jezične prošlosti, a to znači, da je kod toga ne samo naučni, nego i obični ljudski interes morao pred autora postaviti pitanje: što je s tim refleksima danas? Kako današnji Novljani osjećaju fonaciju jata? Je li se tu što promijenilo od Belićeva vremena, i ako nije, što u naše-vrijeme kod njih izaziva te promjene? (mislim to, da se & izgovara sada kao e, a sada kao i). — To su pitanja, koja nas danas zanimaju i koja bi valjalo ispitivati u dijalektima, a ne davati samo suhu i nesuvislu građu po gramatičkim ili kakvim drugim kategorijama. U Blagdanarovu jeziku Vrana je dobro osjetio neujednačenost u po- jedinim dijelovima i pokušavao ju je tumačiti dvojstvom u pisanju: jedno je bio Filip, koji je djelo preveo, drugo Andrij, koji je već gotovi prijevod prepisao. Prvi mu je (valjda zato, što ga Andrij u zaglavku zove »gospo- dinom«) »stariji i konzervativniji čovjek«, koji da je »upotrebljavao sta- riji način pisanja i starije oblike, dok je prepisivač, možda i nesvijesno, uvodio u djelo novi način pisanja i nove, odnosno običnije oblike« (str. 141), a na drugom mjestu (na str. 137), gdje govori o nastavku -om u instr. sg. £., za koji kaže da se ne može smatrati karakterističnim obi- lježjem novljanskoga govora, pop Andrij mu kanda i nije iz Novoga, ili bar nije pisao pravim novljanskim govorom, dok za nj veli, da je »bio vjerojatno iz kraja, gdje je taj nastavak bio rasprostranjen, a možda mu še ta novina više svidjela nego popu Filipu«. U oba slučaja očekivalo bi se, da će se pisac iscrpnije pozabaviti tim pitanjem, osobito ako mu se zaista činilo, da obojica (i Filip i Andrij) nisu bili iz istoga mjesta. Uopće, ako je već bio odlučio da se pozabavi jezikom novljanskoga Blagdanara iz god. 1506., neshvatljivo je, zašto ga nije ispoređivao s jezikom u N a- ručniku plebanuševu i u Korizmenjaku, koji su štampani nekako u isto vrijeme u nedalekom Senju (prvi god. 1507, drugi god. 1508), pa su već po tome Blagdanaru bili bliži nego Zadarski ili koji drugi si