čiti — da ih nije bilo u Filipovu prijevodu, ili u latinskom predlošku, iz kojega je njegov prijevod preveden. Što se tiče drugih triju pozicija, koje kod nas dolaze kao pune pro- povijedi, a u latinskim rukopisima samo kao legende iz kasnijih dodataka djelu Jacopa a Voragine, tu bi bilo osobito uputno i potrebno, da je pisac iscrpno isporedio konstrukciju i jezik tih propovijedi s propovijedima, koje dolaze ispred njih i iza njih, jer bi tako na najpouzdaniji način utvrdio, nema li među njima i kakvih strukturalnih (mislim, strukturalnih u širem a ne samo u lingvističkom značenju) razlika, koje bi upućivale na to, da su one u tom (širem) obliku, možda, nastale kod nas, i da su kod nas od kraćih legenda, koje smo spominjali i koje su im mogle poslužiti kao jezgra, zaokružene i proširene i tako prilagođene ostalim tekstovima u tom zborniku. Bilo kako bilo, zasluga je Vranina, da je ovom svojom radnjom upo- zorio na još jednu kopču, koja je naše glagoljaše i naš glagolizam vezala za utjecaje, koji su k nama dolazili iz Češke i bili vezani za razmjerno kratko razdoblje glagoljanja u praškom emauskom samostanu (na Slova- nech). Kako se tu radi o Novom, za koji se i inače znalo, da je imao takve veze, Vrana je ovom svojom radnjom pred naše slaviste, a i pred sebe s&ma, postavio zadatak, koji je za našu kulturnu prošlost vrlo zanimljiv, a svodi se na to, da se — uz Senj, Rijeku i Istru — dublje i svestranije ispitaju i odnosi, u kojima je Novi u XIV i XV vijeku stajao s jedne strane s Krkom i s druge strane s Pragom (s našim povratnicima, koji su neko vrijeme boravili u Češkoj). »Kulturno strujanje«, koje Vrana pretpostav- lja kao posljedicu toga, što smo s Česima imali zajedničke vladare (str. 156), ne čini mi se u ovom slučaju dovoljno uvjerljivo, jer ddatle ne sli- jedi ništa, što bi objašnjavalo, zašto je baš Novi morao imati takvu ulogu u tim odnosima. Prije će biti, da se radilo o vezama, koje su novljanski pavlini imali s češkim (i poljskim) samostanima. Poznato je, da su pavlini upravo u Poljskoj došli do velikog ugleda, te su se u toj zemlji do danas održali, a zna se, da je i Peregrinus bio rodom iz Šlezije i da je više go- dina bio provincijal poljske dominikanske provincije. Prvi' dio (I) rasprave, u kojem je pisac htio prikazati sve osobine Blagdanarova jezika i u kojem je došao do zaključka, da taj jezik pred- stavlja novljanski govor iz druge polovine XV vijeka, i — nešto dalje — da se taj govor u svojim osnovnim odlikama do danas nije bitno izmije- nio, ima uz bogatu građu, koja je u njem sadržana, i nekoliko metodičkih griješaka, bez kojih je moglo (i trebalo) biti. Svi mi cijenimo Jakubinskoga i njegovo pravilo o zamjeni jata, ali to još ne znači, da kod toga treba i ostati. Svako pravilo u fonetici traži svoje dopune, a svaka dopuna umanjuje broj »izuzetaka«, koji nisu obu- hvaćeni pravilom. Takvih je izuzetaka, koliko se tiče jata, i u Blagda- naru, i Vrana bi nas bio obradovao, da je na osnovi građe, koju je imao i koju ima, pokušao ispitati, ne bi li se njihov broj na neki način dao sma- njiti. On je to mogao i trebao učiniti već i stoga, što je svoju radnju za- snovao na jednoj široj historijski-dijalektologijskoj osnovi, pa je mogao pribjeći i akcentima i pitanjima kvantiteta, za koja je mogao naći dovolj- mo građe za poređenja i kod Belića, i u današnjem nevljanskom govoru. 60