lekcionar, koji je nastao u Dalmaciji, nekoliko stotina kilometara daleko od Novoga. Od pojedinačnih napomena —— ne ulazeći u neka tumačenja, koja su prilično nesigurna, koji put i naivna — spomenut ću samo ove: primjeri poi (mj. toi), dada (mj. tada), ieče (mj. reče) i sl. (str. 103) po- kazuju, da je rubrikator imao pred sobom gotov predložak, u kojem neka slova nije umio pročitati; irudie mne mora biti griješka (vidi grč. *Heodlac, -d:4806; str. 104); pos'većevahu se (str. 105) za mun- dare ima u starijoj alternaciji i knjiga o Jobu, gdje je u grčkom tekstu (, 5) dućoreiev *IoB xal čkadđdoilev ačrove,, a u Vulgati mittebat ad eos Iob, et sanctificabat illos, ispor. kod nas pomiš- laše Iovb i očišćaše e Vb, (gdje pomišlaše stoji mj. posi- laše): posilaše k nimp Iovp i posvećevaše e Vi;, prema kojemu ASP. D-215 i Vinod. imaju posećaše, posećevaše; za adj. priprošć treba isporediti adv. priprošće a ne supst. pri- prošćina; kada zemla — zemle valja čitati zemlja — ze- mlje, grafijski nema razloga, zašto pokleknuti (str. 132) u novljan- skom tekstu ne bi moglo biti pokljeknuti; gubljenje h u ne ti, ne tiše iu ne ću, ne ćeš predstavlja dva različita procesa, i prvi nije morao nastati pod utjecajem drugoga; povezivanje oblika putemt, gospodem» (instr. sg) i ustčhp, vratehp čelehp (lok. pl, str. 134) sa i o- osn. je sekundarno; da se je -un_u instr. sg. f. u današ- njem novljanskom govoru razvilo neposredno iz nastavka -u (str. 137). trebalo bi bolje objasniti i na primjerima pokazati; neprilično je uzimati za poređenja sad novljanski govor, sad današnji književni jezik (str. 141); miješanje aorista i imperfekta (str. 144) nije novo, već je nova samo takva podjela; kod glagolskih oblika krupan je nedostatak, što se pisac ne osvrće na imperativ i na kondicional, premda inače raspolaže primjeri- ma kao što su raduite se nebesa...letentur... celi (na str. 105) i sl.; na str. 146. autor kaže, da je »prednost Blagdanara u tome, što su samo citati i prepričavanja biblijskoga teksta pisani mješavinom crkvenoslovenskoga i narodnoga jezika, dok je preostali, glavni dio djela, pisan uglavnom čistim narodnim jezikom«, ali u primjerima u svojoj radnji on ne odvaja jedne od drugih. 'U Zaglavku pisac je napisao: »Držim, da sam dovoljno objasnio i s uspjehom riješio sva pitanja u vezi s Blagdanarom« ... To je neskromno: treba čitaocu prepustiti da sim stvori sud, je li u radnji baš sve riješeno onako, kako treba. On treba također da odluči, je li sve s uspjehom riješeno, i da li je zaista rečeno sve, što se od pisca očekivalo, a ne da mu pisac sim sugerira takav povoljan sud o sebi. U ozbiljna čitaoca takva neskromnost mora izazvati sumnju, da je autor možda i drugdje u svojoj radnji iznosio tvrdnje, koje nisu bile sasvim objektivne i točne. Evo na pr. 'Vrana sim na istoj strani kaže, da »jezik i stil Blagdanara i jest ono, u čemu je njegova glavna vrijednost«, a o stilu i o stilistici u Blagdanaru, u smislu u kojem se te riječi shvaćaju danas, u cijeloj njegovoj radnji za- pravo nema ni govora. Pa kako se onda može govoriti, da su u njoj rije- šena sva pitanja, koja su se postavljala u vezi s Blagdanarovim jezikom i stilom? — Zato je bolje svagdje, pa i u radnjama u koje je tko uložio 62