E. Hercigonja: Acta croatica ...; FILOLOGIJA 14 (1986) str. 109—122 ciji o južnoslavenskom zajedništvu Kukuljević upozorava kako se nada da će njegove 'listine hrvatske' biti od koristi »svakomu ispitatelju sla- venskih starinah ... ne samo Hrvatah, nego i svih Južnih Slavenah«.* Kukuljevićevi Arkiv za povestnicu jugoslavensku i Acta croatica dje- lovali su poticajno rastvorivši nov vidokrug spoznaja i činjenica nacional- nim znanstvenim disciplinama koje se konstituiraju u 50-im i 60-im go- dinama: suvremeno koncipiranoj, 'kritički-točnoj' povijesnoj znanosti i filologiji u najširem smislu. Prikupljena i izdana izvorna građa postaje tako već god. 1867. zna- čajnom sastavnicom prve prave, metodološki moderne — književnokri- tički komparatistički, historijsko-genetički osmišljene — književne po- vijesti u Hrvata (i šire — južnih Slavena): Historije književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga (staro doba), Vatroslava Jagića. Ušavši superiorno u domenu književne historiografije, te tada u nas »još posvema neobrađene nauke«, mladi je Jagić u svojoj knjizi — danas po mnogim elementima aktualnoj i živoj — prvi od naših knji- ževnih povjesnika (i za suviše dugo vremena, na žalost, jedini) izrekao poznatu afirmativnu, neposrednu i nekonvencionalnu prosudbu književ- ne vrijednosti srednjovjekovnih hrvatskih pravnih spomenika, upozo- rivši na njihovo kultivirano stilsko-jezično nijansiranje, svečani ton: . Među tiem za nas koji negledamo ovdje na strogo juridičku stranu, važni su ovi spomenici radi historije kulture i književnosti naroda... Gdjegdje vidi se još u slogu zakona, kako su iz naroda nikli, po narodnom mišljenju sastavljeni i razloženi te narodnom reć bi epskom obilatošću pripoviedani (...) U pripoviedanju vlada dramatska živost i nekoji su za- komi otegnuti čak u formu kratkieh pripoviedčica« ... one rieči, koje tko komu progovara obično se navode upravnim govorom, u prvoj i drugoj osobi . .. Ovako se isto pripovieda i u listinah. Prema tome znamenita je u pravnoj stilistici slovjenskih zakona individualizacija* (...) Liepo glase također u pravnoj stilistici imperativi (...) Osobito je spomena vmedma tautologija koja dolikuje pravnoj prozi te dohkuje mjezinoj svečanosti (. . odlikuju (se) naši statuti mnogimi vrlinami zdrava, jezgrovita jezika, puk zatoijesu znatni u historiji naše književnostikao riedak pri- mjer prave narodne proze, što je imamo iz tog vremena, prije 15. vieka, uza glagolske i nekoje ćirilske listine.«!! % Tbid., str. VIII. * Jagićeva procjena situacije. 19 »,.. gdje se izriče jedan slučaj za svaki, prvom osobom...«. Nešto slično subjektivnoj formi glagoljskih isprava (kao i u starijoj našoj latinskoj diplomatici za koju M. Sufflay konstatira da i nakon prijelaza s ranijeg tipa hrvatsko-dalmatin. ske isprave (breve', <carta) na novi tšp — notarski instrimentum publicum“ »bleibt das neu emjstandene dalmatinische Instrument der subjektiven Fassung des kro atischen Breves treu« (isp. Milan Sufflay, Die dalmatinische Privaturkunde, Beč 1904, str. 78). Pored ostalog, i ova izrazita predilekcija za subjektivni izričaj u dalmatinsko hrvatskoj privatnoj ispravi (starijeg tipa i notarskoj) očito spađa među one »... etliche Beimischungen aus... Rechtssitte. irvata u Dalmaciji koji tako, i u ovoj sferi, djeluju na crti slavensko Jatinske simbioze. u Odlomci iz jagićeve Historije navedeni su prema izdanju Vatroslav Jagić. Djela IV. Zagreb, JAZU, 1953; ispr. str. 305. i 309—310. (kurziv E. H.) 11