E. Hercigonja: Acta croatica....; FILOLOGIJA 14 (1986) str. 109—122 Čak je i ovih nekoliko, iz konteksta istrgnutih, ulomaka dovoljno da se ustanovi intenzitet Jagićeva tadašnjeg otklona od historijsko-poziti- vističkog metodološkog procedć-a i njegovih književnohistoriografskih prethodnika (P. J. Šafatika, Š. Ljubića npr.) i sljednika u 19. i 20. sto- ljeću koji su funkcije književne povijesti ograničili na regisšriranje, usu- stavljivanje i kronološku rasporedbu bio-bibliografskih podataka.'? Pri- stup autora Historije književnosti... građi iz Acta croatica — u kojoj nitko prije, niti, začudo, (vrlo) dugo poslije njega nije osjetio vrlo često i uspješno nastojanje pisaca da podignu stilsku razinu pravnog (povijes- nog) teksta — bio je književnokritički proumljen: implicirao je vrijed- nosnu prosudbu donijetu — pored ostalog, kako je već upozoreno — i s temelja raščlambe izražajnih osobitosti, detekcije pojava narušavanja kontekstualne norme iskaza s praktičnom, pravnom namjerom. Na na- čin i danas dojmljiv zbog točnosti zapažanja i osjetljivosti za ostvarenu estetičkoizražajnu dimenziju, dekodiranja poruke tih starih tekstova, on otkriva u njima svojstva književnojezične nadgradnje, elemente figural- nog repertorija. Od 'figura riječi' spominje npr. u citiranom tekstu tauto- logiju, upozorava na metafore, na 'općenitu obilatost' (misleći pri tome na pleonazme, kontaktnosinonimske nizove), ali ističe i elemente izvan tog shematizma (unošenje gnomskih izreka, specifično aktiviranje im- perativa npr., frazeologiju, sklonost deskripciji) kojima su i pisci naših srednjovjekovnih pravnih spomenika ostvarivali jedan kultiviran, često vrlo osebujan, 'viši' stil. Osim toga, Jagićeve raščlambe upozoravaju — neizravno doduše — na činjenicu vrlo važnu za studij njihove izražajne tehnike. Riječ je o davanju prednosti ne 'figurama riječi', već osobito uporabljenim, subjektivnim 'figurama stvari' (moguće bi bilo uputnije nazvati ih 'figurama stava') kao učinkovitom sredstvu oblikovanija struk- ture iskaza, stilske ekspresivnosti (čak i u smislu stanovite afektivnosti, neobične za ono što je u Historiji književnosti posve određeno nazvano pravnom stilistikom). Ovaj podrazred 'figura stvari' pridaje, naime, ni- jansu stava, osobne zauzetosti izričaju, pa je stoga u ovim tekstovima, kako se može zaključiti i iz Jagićevih primjera (koje on, doduše, poetič- koterminološki ne određuje), česta pojava komunikacije, figure zamjene objektivnog načina kazivanja subjektivnim (predilekcija za upravni go- vor = Jagićeva 'individualizacija'!*+), dijalogizma (u općenitom značenju razvijanja iskaza u obliku dijaloga), pitanja, usklika (u širem smislu: izraženog u obliku želje, naredbe) svojevrsne sentencije i dr. 1# Već je dvadesetčetverogodišnjem Jagiću bilo jasno da su »... ovim posve mehaničkim radom dublja istraživanja isključena«. (iz_recenzije Šafatikove Ge- schichte der siidslawischen Literatur, u Književniku 114 Zagreb, 1864, str. 436), Na žalost to nije bilo jasno generacijama naših književnih historiografa 19.1 20. stoljeća. 1%a Na stilsko oblikovanje hrvatskih pravnih spomenika razvedenom i funkcio- nalnom uporabom upravnog govora (i dijalogizacije) ne bi se mogla primijeniti tvrdnja Irene Griokat-Radulović, u svezi sa sporadičkom pojavom upravnoga go- vora u izrazu Dušanova zakona, prema kojoj je to »...osobina koja je potekla iz nerazrađenosti hipotakse, tačnije, zavisnih iskaznih rečenica ...« i koja »... ima za današnje jezične normative u jednom zakonskom tekstu, reklo bi se, izvesnu stil- sku boju, mada ona po prirodi nije stilistička«, (isp. rad Jezik Struškog prepisa, poglavlje Frazeologija i stilistika, str. 156. u ediciji Izvori srpskog prava, knj. 4, 112