E. Hercigonja: Acta croatica...; FILOLOGIJA 14 (1986) str. 109—122 idealizirana 'sveta povčstnica' postaje signum temporis, posebno relevan- tan činitelj očuvanja nacionalnog identiteta i potvrđivanja, sredstvo spe- cifične duhovne oporbe sumornoj stvarnosti apsolutizma.* . Ideju onog vremena o odlučnoj ulozi povijesne znanosti u procesu afirmacije nacionalnog bića pregnantno iskazuje npr. Starčevićeva misao »Prava domaća povijest daje narodu najčvršću polugu za velike čine«*. Takvom su ideologizacijom Kukuljević, Rački i dr. »Pokretači hrvatske historiografije ... nastojali stvoriti histortju kao 'narodnu znanost', tj. ideološku i znanstvenu legitimaciju hrvatske nacionalne osobnosti i nje- zina južnoslavenskog okvira.« Spoznaja o dubokom značenju konstitu- iranja povijesne svijesti (»domohistoričke želje i znanja«, kako je to na sebi svojstven način stilizirao E. Sladović) u obrazovnih ljudi, na osnovi kritički pisane 'povčstnice' polazila je, već u samim svojim počecima tijekom 504h godina, od uvjerenja kako je za ispunjenje te zadaće pri- marno važno izdavanje 'izvora historičkih'. Pri tome je, dakako, iznimna pažnja posvećivana spisima na narodnom jeziku — listinama, zakonici- ma, statutima, razvodima, zapisima, kronikama (i, ne manje, srednjo- vjekovnoj književnoj građi) — kao izravnom svjedočanstvu stoljetnog kontinuiteta kulture, hrvatske pisane riječi i razvoja uljuđenog, pravno organiziranog društveno-gospodarskog života. Svoj je vrhunski doseg ovakvo poimanje uloge izvorne građe ostva- rilo u 60-im godinama: god. 1863, pojavom Kukuljevićeva, i po današnjim mjerilima nezaobilaznog, djela: zbirke Acta croatica I (Listine hrvatske 1). Svoj odabir korpusa od 382 dokumenta“ nastala između 12. i razmeđa 16/17. st. autor obrazlaže činjenicom da oni »... jasno predstavljaju ne samo stari jezik stanovnikah sadašnje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine, nego također sav narodni, javni i građanski život, sa vladajućim zakoni i običaji narodnimi ...«.? Sukladno koncep- + Rječitom su potvrdom tome osnivanje Društva za jugoslavensku povestnicu i starine (1850. organizator I. Kukuljević), pokretanje Arkiva za povšstnicu jugo- slavensku (1851) kao organa Društva (pokretač i opet I. Kukuljević), Kukuljevićeva Acta croatica I (1863), i druga izdanja izvord, rasprave, članci i knjige s nacionalno- povijesnom i književnopovijesnom tematikom otisnute u 50-im i 60im godinama (. Ljubić, A. Starčević, I. Čračić, E. Sladović, I. Mažuranić, F. Rački, M. Mesić, M. Pavlinović, V. Jagić i dr.). Ovamo, svakako, valja uvrstiti i Književnik, Časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti, što ga je, uz SimssmašmmWJ novčanu podršku, V. Jagić počeo izdavati god. 1864, s F. Račkim i J. Tori i Riječ je o svega 3 godišta časopisa za koji je J. Hamm, opravdano, ustvrdio da je bio jedan od onodobnih »najboljih slavističkih časopisa«. Dijakronički nazmotren ovaj odnos 50h i 60-ih godina prema ulozi i značenju narodne povijesti u sferi nacionalnog i političkog gibanja ima, neospomo, drugačiju težinu i kvalitetu od odnosa iliraca. + Bili k slavstvu ili ka hrvatstvu, Zagreb, 1867. isp. u Djela dra Ante Star čevića III, Zagreb, 1894, str. 26. #Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850—1860. Zagreb, Globus, 1985, str. 425—427. * Među kojima nije samo diplomatička građa (isprave) već i zapisi, natpisi, razvodi, pisma. ? Iz Kukuljevićeva predgovora zbirci Acta croatica I, str. VI. 110