A. ZARADIJA KIŠ, Beramska martinska tradicija: od predaje SSLOVO 70 (2020) Beramsko je svetište, župna crkva sv. Martina, izgrađeno na temeljima srednjovjekovne kule koja se nalazila na najvišoj koti stožasta brežuljka te na (danas zatrpanom) izlazu prolaza? koji vodi do špilje u podnožju brežuljka. U blizini crkve, na južnim padinama brežuljka, nalazi se pretpovijesna nekro- pola. Na osnovi ono malo krhotina znanja koje imamo o najstarijoj povij lokaliteta moguće je pretpostaviti da je ta špilja u podnožju brežuljka imala ulogu, možda čak presudnu, u izgradnji i opstanku beramskoga martinskoga kulta te oblikovanju beramske martinske tradicije, a možda je bila i mjesto boravka Martina pustinjaka. Premda zasad najstariji epigrafski zapis o gradnji crkve spominje tek 1431. godinu (FUČIĆ 1982: 78; BRATULIĆ 2003: 56), ne mora značiti da je crkva iz te godine, tim prije što ima pokazatelja da je martinski kult ovdje bio razvijen još u ranosrednjovjekovlju. Dok je arheološko zanimanje za pretpovijesnu beramsku nekropolu stalo nakon relativno opsežnih istraživanja provedenih u 19. stoljeću (BURŠIĆ- MATIJAŠIĆ 2003: 21-27), a antičko je doba Berma ostalo vrlo malo poznato zbog nedostatka nalaza te je »na neki način nastavak prapovijesti« (MATI- JAŠIĆ 2003: 35), srednjovjekovni je Beram ostavio bogato kulturno nasljeđe kojega je najupečatljiviji dio glagoljaška pisana baština izravno vezana za be- ramsko svetište sv. Martina. Najstariji (gore spomenuti) epigrafski spomenik govori o gradnji župne crkve.* a glagoljaške liturgijske knjige pisane za be- ramsku župnu crkvu (a možda i nastale u Bermu) još od polovice XIX. stolje- ća privlače veliku pozornost filologije (posebno paleoslavističke), pa Beram postaje poznat i daleko izvan Istre (usp. BRATULIĆ 2003: 55-70). 3. MARTINSKI BERAM Martinska se tradicija počela ukorjenjivati u kulturu istarskoga poluoto- ka već u vrijeme početaka stvaranja kulta sv. Martina u Europi (ZARADI- JA KIŠ 2004.a: 67-75) i to preko izrazito snažne franačke“ i montecassinske Prema riječima arhitektice Jadranke Drempetić tijekom gradnje zvonika početkom 20. sto- ljeća izlaz iz špilje je zatrpan dok je ulaz u špilju još uvijek moguće naći uz potok na jugo- istočnoj strani brežuljka. »Arheolozi koji istražuju gradinsko naselje i nekropolu bilježe da u vrijeme bujičnih navala vode iz špilje isplivaju 'razne kosti'.« (DREMPETIĆ 2003: 195). Beramski glagoljski kameni natpis (62x38x14 cm) je bio na pročelju starije srednjovjekov- ne crkve. Tijekom njezine nadogradnje potkraj 19. stoljeća natpis je uklonjen. Za to da je taj natpis sačuvan do danas valja zahvaliti župniku Josipu Grašiću, koji je inicirao gradnju nove neoromaničke župne crkve i koji je tijekom talijanske dominacije početkom 20. stoljeća natpis sklonio iza oltara (gdje se i danas nalazi) te ga prikrio ispunivši uklesana slova crnom uljanom bojom koja se i danas u tragovima nazire (ZARADIJA KIŠ 2004.a: 74-75). Počeci franačkoga martinskoga kulia izravno su povezani s posljednjim poganskim kraljem Klodvigom (482.—511.). On se, kako je javno i obećao, svečano pokrstio u Reimsu krajem 219