lijepo mogli nastati i na našem (hrvatskom) području. Prvo, skinuti su sa Pergošićeva »Dekretuma« (Kirsly sim kaže na str. 330: es konnte tatsiichlich festgestellt werden, dass das Budapester Bruchstiick aus einer kroatischen Ubersetzung von Werbčczy's Tripartitum zum Vorschein kam), koji je ii Budimpeštu dospio iz Zagreba, i vrlo je vjerojatno, da se _i taj fragmenat nalazio negdje u hrvatskim (mislim, nohrvatskim) krajevima, negdje u unutrašnjosti, a ne na zapadu, gdje se glagoljica bila“ bolje udomila, na jadranskim obalama ili na otocima. Na ovo bi upućivao i nešto arhaični duktus, koji se u unutrašnjosti lakše i dulje čuvao nego ondje, gdje se glagoljica više upotrebljavala, i ma to bi donekle upućivalo ono granato m, koje se i kod glagoljice, kojom su se služili bosanski bogu- mili, čuvalo i tada, kad je obaju nazala bilo već davno nestalo. No s ubici- ranjem samo na osnovi paleografskih elemenata treba biti vrlo oprezan. 'Tu kadšto poneki pojedinačni elemenat može odlučno — ili bar vrlo znatno — utjecati na konačni rezultat. Uzmimo samo ove odlomke: da se doista na kraju prve riječi prvoga odlomka našlo q (kako je dopuštao pisac), i ja bih bio prisiljen da pomišljam na bližu svezu s Makedonijom (jer se ondje još u XII vijeku pisalo q, a u našim ga je spomenicima nestalo još u X vijeku), no kako toga ondje nema, ne vidim razloga, zašto da se taj spomenik, koji se ne samo našao, nego se jamačno i upotrebljavao u Hrvatskoj, bez krupnih razloga veže za makedonsko tlo Ne valja smetnuti s uma, da se glagoljska knjiga bila raširila po cijeloj hrvatskoj državi, uključujući ovamo i Bosnu, i Slavoniju, i Liku i Krbavu. Fancev je u svoje vrijeme pisao o tome, da je po njegovu sudu van svake sumnje, da su se u doba, kada je osnovana zagrebačka bisku- pija (1093—1094), na njezinu terenu ukrštavali utjecaji i zapadnoga i istočnoga obreda (O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, Zbor- nik kralja Tomislava, Zagreb 1925, str. 540), da su se na pr. psalmi u kajkavskim oficijima naslanjali na starije hrvatskoglagoljske psaltire (ib., str. 546) i da se uopće hrvatska kajkavska duhovna književnost davno prije reformacije dodirivala s glagoljsko-čakavskom književnošću, o čemu da svjedoče među ostalim također kajkavski elementi u Petrisovu zbor- niku iz g. 1468. (ib., str. 550). Ovomu se može dodati, da se Pergošićev pri- jevod uz »Molitvene knjižice« Katarine Zrinske i danas smatra jednom od najstarijih kajkavskih štampanih knjiga. Možda bi dobro bilo proučiti budimpeštanski primjerak te knjige; možda bi nam neka bilješka mogla reći, u čijem se ona posjedu nalazila u XVI vijeku, pa bi nas to moglo navesti da dalje tragamo za podrijetlom ovih listića. Jedno je već sada sigurno: da oni i po sadržaju i po grafiji predstavljaju dragocjen ostatak glagoljske književnosti s kraja XI i početka XUH vijeka. Sve u svemu, ovo je vrijedan rad mladog madžarskog slaviste, koji se još bori s teškoćama, no to su samo teškoće metodske naravi, pa treba očekivati, da će ih on brzo prevladati. Može se samo željeti, da »Studia slavica« doskora donesu njegove ovako iscrpne prikaze i o ostalim glagolj- skim rukopisima, koji se nalaze u Državnoj biblioteci Szechenyi i kojih ima i u drugim bibliotekama i arhivima u Budimpešti i u nekim drugim madžarskim gradovima i mjestima u unutrašnjosti. Josip Hamm 379