c) razmatranja o njegovu sadržaju i d) o vremenu njegova postanka i o
njegovu podrijetlu.

Pergamena, na kojoj je tekst pisan, jest žučkasta, poludebela, i slu-
žila je neko vrijeme kao uvez za neku inkunabulu ili drugu stariju knjigu.
U pismu, kojim je tekst pisan, značajno je, da nema ligatura (uopće), da
također nema znaka za i (pa niti u jery, koje se piše sa w), da se u tri
slučaja na svojem iskonskom mjestu nalazi y, i da je ono samo na jednom
mjestu zamijenjeno sa i (i to iza velara, iza sugl. k). Također je značajno,
da se uz », koje inače redovno stoji za poluglas (također na kraju, vokali-
zacija , & uopće nema), na jednom mjestu (i to tamo, gdje mu je po
etimologiji mjesto, u črevi) još jednom nalazi » (što, naravno, može biti i
refleks predloška, ali u tom je slučaju ipak taj predložak morao biti vrlo
star, dok se u njem još razlikovalo » i »). Nadalje, rukopis poznaje samo
granato m, suglasnici g, v, d, t imaju još oble oblike, e ima samo jednu
prečku u sredini, št se pojavljuje samo u ligaturi, a nazala je također već
netragom nestalo (jednako e kao i q; na jednom mjestu, na kojem pisac
naslućuje, da je moglo biti nazalno q9, nalaze se iza o tri točke kao dija-
kritički znak za pauzu, a ne znak za nazalitet). Jezično u odlomku nema
nekih značajnijih crta, koje bi upućivale na ovo ili na ono jezično područje,
a grecizam manastyr» tu ne može pomoći, jer se ovaj oblik ovako govorio
i pisao i na istočnom i na zapadnom području, na kojem su se upotreblja-
vale glagoljske knjige. Kod glasova me može se iz perspektive pisanih
spomenika reći, da št stoji »statt des urspriinglichen tj« (str. 325), kada
tj predstavlja samo supoziciju, a lubo mj. ljubo (u, ju iza 1) nipošto nije
neobično. Također ni u množini ne treba očekivati črevije uz zabilježeno
(dano) črvvi, koje je samo mlađi oblik iste riječi. Gdje je pisac u ovako
kratkom tekstu, kako ga on rekonstruira na str. 327—328, našao asigmat-
ski aorist (der asigmatišche Aoristos taucht auch auf, str. 327), ja ne znam.
Ja ondje vidim samo 2. i 3. lice sg., a kao što je poznato, oblici za ta dva
lica za pitanja o sigmatskom i asigmatskom aoristu nisu relevanini

Pisac je sve oblike (osobito u grafiji) ispoređivao sa staroslavenskim
i mlađim glagoljskim spomenicima, što je mučan i koristan posao, pa
premda ga je to kadšto odvodilo na stramputice, ipak je došao čini se do
pravilnog općeg zaključka, da fragmenat, koji opisuje, ne će biti mlađi
od kraja XII vijeka. Jednako se čini da je prihvatljivo također njegovo
(i Goševljevo) nagađanje, da Bi to mogao biti odlomak Makarijeve legende,
a možda i odlomak nekoga starijega sinaksara (iako se meni ovo pošljednje
ne čini vrio uvjerljivo). Teže je prihvatiti mišljenje, da bi ovaj fragmenat
po svojoj fakturi imao biti bliži makedonskim (pa eventualno i srpskim)
ili, štoviše, moravskim glagoljskim spomenicima, a ne hrvatskima. Pozi-
vanje na B. L. na Mih i na neke druge hrvatske glagoljske spomenike i
na razlike prema njima tu mnogo ne pomaže, jer nam nedostaju spome-
nici sa svih područja na kojima se od XI—XIII vijeka kod Hrvata upo-
trebljavala glagoljica. Pismo Budimpeštanskih odlomaka ipak je uglatije
nego što je na pr. pismo u Grškovićevu apostolu, a u bilješkama ispod crte
je pisac i sim kadšto navodio, da se neke od komponenata, koje je našao
u Bdpl, nalaze također u »srpskim« spomenicima. Mislim, da ne može
biti mnogo razloga, da se pobija pretpostavka, da su ovi listići sasvim

378