i to bi zacijelo bilo vrlo korisno za njegov rad (osobito za razdoblje od XI—XIII i, poslije, od XIII—XV vijeka). No, kao što je spomenuto, on na to nije dospio, a Trubeckoj, koji je istovremeno radio na nekoliko područja, nije svoj rad mogao usmjeriti samo na slavenske jezike te se ograničio ugl. na tzv. »kanon« staroslavenskih spisa (uz pojedinačne osvrte — na pr. u morfologiji — na stanja, koja su mogla biti značajna za moravsku ili za makedonsko-bugarsku redakciju). Kod toga je, kako s4m kaže, sebi bio postavio za cilj da dade rekonstrukciju staroslaven- skog (scsl., aksl.) fonološkog i morfološkog sistema. Pritom priznaje, da će nauka o glasovima, koju on daje, biti mnogo apstraktnija od one, koja se prije davala u staroslavenskim gramatikama, i da će ona, možda, mnoge slaviste razočarati, no da ju je on izgradio po strogo racionalnim metodama i na osnovi podataka, koje je našao u izvorima. Koje su to metode i kakvi su rezultati, do kojih su one dovele? Pod_staroslavenskim (starocrkvenoslavenskim) jezikom Trubeckoj podrazumijeva jezik izv. kanonskih spomenika, međutim njegova rekon- strukcija ne ide za tim, da utvrdi fonološki sustav toga jezika, nego da na osnovi podataka, koje pružaju spomenici, utvrdi, kakav je bio — ili mogao biti — fonološki sistem »dijalekta, koji se govorio u Solunu i okolici u IX vijeku« (str. 150), odnosno kakav je bio sistem »solunske slavenske koinč, koju je Konstantin odabrao da bude osnovica slaven- skom književnom jeziku« (str. 130). On taj jezik, ovu koin&, zove pra- erkvenoslavenskim (urkirchenslavisch), i njegovoj bi gramatici prema tome naslov Urkirchenslavische Grammatik bolje odgovarao nego naslov Altkirchenslavische Grammatik. No, to nije važno, važnije je, kako je on tu rekonstrukciju izvodio, i kako u njoj dolazi do izražaja odnos jezičnih i filoloških elemenata. Gramatika počinje s pismom (das Schriftsystem, str. 13—53), i nje- gov postanak pisac zamišlja ovako: najprije je kao originalno pismo postala glagoljica, a zatim su se pojednostavljena glagoljska slova za one glasove, kojih nije bilo u grčkom jeziku, dodavala grčkoj uncijali, i tako je postala ćirilica. Glagoljicu je sastavio Konstantin-Čiril negdje šezdesetih godina IX vijeka, dok je čirilica nastala poslije g. 885. (i prije 993.) negdje na jugoistoku. Kako Konstantin nije imao namjere, da piše raskošno ukrašene zbornike ili da svoje pismo upotrebljava za inskrip- cije, mogao se zadovoljiti s azbukom, koja je imala slične funkcije, koje je u grčkom pismu imala minuskula. Obrnuto, kada je staroslavenski jezik postao službeni jezik bugarskoga carstva, pojavila se (pored gla- goljice) također potreba za drugim, uglednijim pismom, koje će u javnom životu preuzeti sve funkcije grčke uncijale, i tako se ondje, na makedon- sko-bugarskom području u X vijeku, uz glagoljicu počela upotrebljavati uočljivija, svečanija i mnogo jednostavnija ustavna ćirilica. Od Bugara su ćirilicu preuzeli Rusi i Srbi, dok su Hrvati i Česi, koji su primili vensko bogoslužje prije nego što je postala ćirilica, zadržali glagoljicu, samo što su joj Hrvati pod utjecajem uglate latiničke (»gotičke«) skrip- ture dali poseban (hrvatski) uglati duktus. Kao što se vidi, tu nema ništa novo, jedino što se čirilica povezuje s državnošću (državotvornošću) na jugoistoku (koje nije bilo, i nije moglo 91