4) utvrditi im sadržaj i veze u našoj književnosti i u stranim knji-
ževnostima i, na osnovi svega toga, pristupiti rješavanju pitanja
a) kako se naš glagolizam razvijao kroz stoljeća, b) kako je podmi-
rivao književne i društvene potrebe, c) kako je i što je davao novo
na tim područjima, d) kako je i u kojoj mjeri davao slavensko
obilježje svojem vremenu, e) kako je utjecao na stvaranje našeg
književnog jezika i f) kolik je njegov udio u djelima splitskih,
hvarskih i dubrovačkih pisaca.

Pretpostavaka za takav rad je bilo: god. 1903. Staroslavenska
akademija u Krku počinje s izdavanjem svojih Glagolitica, 1906.
Jelić izdaje Fontes historici liturgiae glagolito-romanae, 1910. izlazi
Ritigova Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju i Vajsov
'Nejstarši brevi4f chrvatsko-hlaholsk$, 1911. Jagić izdaje svoju Gla-
goljsku paleografiju (Glagoličeskoe pis'mo, ESF vyp. 3) i Milčetić
prvi dio svoje Hrvatske glagoljske bibliografije (u Starinama 33),
a, napokon, do 1917. izdao je i Strohal desetak knjiga s toga područja,
koje su mogle dati naslutiti širinu glagoljske i glagoljaške proble-
matike, iako njihov autor svojim načinom rada nije bio kadar da je
riješi. Pa ipak, od svega toga — osim nekoliko vrlo vrijednih mono-
grafija, koje su između oba rata i sada poslije rata dali Ivšić, Štefa-
nić, Vajs i dr. — nije bilo gotovo ništa. Nijedne veće sintetičke
radnje, koja bi u cjelini odgovorila na neka od pitanja u toč. 4,
nijedne, koja bi sintetički dala paleografiju i lokalizaciju naših sta-
rijih i najstarijih spomenika, nijedne, koja bi se iscrpno pozabavila
promjenama leksičkog i gramatičkog fonda u tekstovima, koji su
gačuvali najveću starinu i samo polagano, postupno dopuštali da ih
prožimlju i na kraju sasvim prožmu elementi, koji su u ono vrijeme
u narodu bili živi. Napokon, kako nije bilo stručnog časopisa, nije
bilo ni osvrta, koji bi iznosili naš stav u cijelom nizu pitanja, od
pitanja o glagolizmu u Dalmaciji i u unutrašnjosti, o kojem ras-
pravlja Cronia (1925), dr pitanja o osnovima hrvatsko-glagoljske
književnosti, o kojima raspravlja Horalek (Slavia, 1950). Treba istini
za volju reći, da smo bili neaktivni, i na području, koje je bilo
eminentno naše, toliko zaostali, da je, kada je prije četvrt stoljeća
valjalo ponovo izdati misal za naše glagoljaše, bilo potrebno pozvati
Vajsa da učini ono, što poslije Parčića više nije bio u stanju učiniti
nijedan Hrvat.

Kada se bude pisala povijest naše slavistike i našeg kulturnog
života iz toga vremena, vidjet će se, zašto je bilo tako, i zašto u
prilikama, koje su kod nas bile zavladale, nije ni moglo biti življeg