ovih se konkretni, realni potpornji mogu utvrditi samo za tri: za 1, 2, i 9, ako se, kao podloga, za 1. uzmu zaključci Aachenske sinode iz vremena Karla Velikoga, za 2. stari slavenski prijevod adhortacije i ispovjednih molitava na narodnom jeziku, koji je na osnovi tih zaklju- čaka trebalo sastaviti, i ako se na to nadovezuje — kako to čini Grivec o.c. 160 — da je 3. Metodije, ili čak 4. Konstantin mogao taj stari slavenski tekst 5. obraditi na starocrkvenoslavenski način (prenijeti u starocrkvenoslavenski književni jezik) te se zatim mogao ponovno 6. preoblikovati (»umformen«) i 7. prilagoditi panonskoslavenskom nar- ječju, u kojem bi ovaj ovako prilagođeni panonsko-slavenski tekst imao najprije biti 8. zabilježen (napisan ili prepisan) glagolji- com, i zatim, konačno, 9. oko 980. po diktatu nekoga koruškoga Slo- venca od nekoga bavarskoga svećenika latinicom napisan na rukopisu na kojem je 1803. u Miinchenu nađen. Ono što je konkretno, to su samo aachenski zaključci, adhortacija i ispovjedne molitve koje su na njihovoj osnovi nastali, i to da je tekst pisao neki svećenik jamačno bavarskoga (njemačkoga) porijekla, i da ga je pisao po čuvenju (ili po diktatu). Sve ostalo su hipoteze. Bolje su prošli Česi. Iako ne znamo ni jedno mjesto u kojem su se kod njih u IX i X stoljeću nalazili samostani ili crkve sa slaven- skim bogoslužjem i sa slavenskim — ćirilicom ili glagoljicom pisanim — književnim spomenicima, ipak znamo za Kijevske listiće, koji očito predstavljaju češku redakciju crkvenoslavenskog jezika iz najstari- jeg vremena, zatim znamo za — znatno mlađe također glagoljske tekstove — Praške listiće, i znamo za samostan u Sazavi u kojem se u XI stoljeću (1032—1097) bogoslužje vršilo na slavenskom jeziku i za koji se — posredno, po ktitoru toga samostana — veže ćirilički dio tzv. Reimskog kodeksa. Oko ovih konkretnih tačaka isplela se među- tim u posljednje vrijeme uz pomoć nekih podataka uglavnom legen- darnog karaktera (u vezi s legendama o sv. Vaclavu, s legendom o sv. Ludmili, o sv. Prokopu i dr.) impozantna slika o češkoj književnosti u IX i X stoljeću, o tome kako je cijeli niz tekstova koji su sa latin- skoga prevedeni na crkvenoslavenski i koji su sačuvani u ruskim ćiri- ličkim spomenicima (žitije sv. Vaclava, žitije sv. Benedikta, Dijalozi pape Grgura Velikoga, i dr.) zapravo iz Češke i u češkoj redakciji preneseni u Rusiju, da je češka kultura u X stoljeću uopće bila u velikoj mjeri dvojezična, latinska i češka (O. Kralik), da su mnogi tekstovi nalik na one koje smo gore spomenuli, u Češkoj u ono vrije- 46