HRVATSKI TIP CRKVENOSLAVENSKOG JEZIKA
Josip HAMM, Beč

Kada su, tamo u drugoj polovici IX stoljeća, Konstantin i Meto-
dije pošli u Moravsku, oni su onamo išli kao vjerovjesnici koji su
svjesni bili da 'dobra vijest' (evanđelje) i uzvišene crkvene pjesme
(psalmi) koje su sa sobom nosili, i koje je Konstantin — barem peri-
kope i psalme koji su služili obredu — već u Carigradu bio preveo
na slavenski jezik, treba da služe svima Slavenima a ne samo Morav-
ljanima. Ovu su funkciju složno priznavali i na Istoku, koji ih je
poslao na taj put, i na Zapadu, koji ih je sa svima počastima primio
u Rimu i koji je pozivao slavenska plemena na Balkanskom polu-
otoku, na primjer srpskoga kneza Mutimira, da se podvrgnu njihovoj
jurisdikciji. Međutim sudbina te naklonosti i sudbina njihova djela
nije bila svagda i svuda jednaka. Odnosi prema Solunskoj braći počeli
su se odmah poslije Konstantinove smrti (869) kvariti: Metodija zlo-
stavljaju, bacaju u tamnicu, mora da_se opravdava pred papom, a
kada je umro (885), Stjepan V u komonitoriju (u instrukcijama) svo-
jim legatima (biskupu Dominiku i dvojici prezbitera) optužuje već
mrtvoga Metodija zbog krivovjerja i krivokletstva. Posljedica je bila
da su na Zapadu, na području katoličke Crkve, slavensko bogoslužje
i upotreba slavenskog pisma i slavenske pismenosti u crkvi bili sta-
vljeni van zakona, a Metodijevi učenici bili su, poslije kojekakvih
zlostavljanja, protjerani iz Moravske ili, ako su bili mlađi i ako su
bili uhvaćeni, prodani u ropstvo. Na Istoku nije bilo tako: Kliment,
koji se s nekima od svojih suradnika vratio na jug, postao je biskup
i živio u Ohridu, a i Naum se poslije sedmogodišnjeg djelovanja u
zapadnoj Makedoniji povukao u jedan manastir na Ohridskom jezeru
gdje je i umro (910). Iz Moravske i sa Juga, iz Bugarske i Makedonije,
slavensko je bogoslužje dopiralo i u Rusiju, gdje ga je, u začecima,
zacijelo bilo već krajem IX i u prvim decenijama X stoljeća. Na
Zapadu ono je, čini se, još za života Konstantinova i Metodijeva iz
Moravske stalo prelaziti u susjednu Panoniju (866), Hrvatsku (867)
i — jamačno već od njihova dolaska u Moravsku (a osobito poslije 872)
— dalje prema zapadu, u Češku. Tu mu je, međutim, sudbina bila
drugačija nego u Srbiji, Makedoniji, Bugarskoj i Rusiji, koja je tada
još bila jedinstvena, tako da je Kijev u isto vrijeme mogao biti i
majka ruskih gradova, i rasadište ruskog pravoslavlja i stare (slaven-
ske) pismenosti.

43