Po svojoj silini i po svojim rezultatima ova ekspanzija prema jugu, istoku i zapadu nije bila svagdje jednaka: ne zato, što bi Slaveni sami, možda, ili neki od njih, bili ovomu bogoslužju i ovoj pismenosti neskloni, ne: prirodno je da im je ona i po obliku bolje odgovarala i da im je u svemu bila bliža od grčke ili latinske, koje nisu imale sve potrebne znakove za slavenske glasove, pa je kod Čeha i Poljaka, koji su primili latinsko pismo, do XV, kod Hrvata i Slovenaca do XIX stoljeća bilo mnogo muke da na jedinstven način fiksiraju znakove za one glasove kojih nije bilo u latinskom jeziku (za č, ž, š i sl). No krupnije su teškoće, koje su i dovele do ove orijentacije, tekle otuda što je stav Zapadne crkve prema slavenskom bogoslužju i prema upotrebi slavenskog jezika i slavenskog pisma u crkvi bio negativan. U tome je bio pravi razlog, zašto je slavensko bogoslužje u Koceljevoj Panoniji ugušeno u zametku, zašto ga, poslije, ni u Slovačkoj pravo nije bilo, zašto je u Češkoj u dva maha (u XI i XIV-XV vijeku) jedva životarilo, i zašto je u Hrvatskoj tako često — otvoreno ili prikriveno — bilo izvrgnuto zabranama i proganjanju. 'Na Istoku je u tom pogledu bilo drugačije. Moć carigradskog patrijarhe nije bila tako snažna niti je tako daleko sezala kao moć rimskih papa. Osim toga, na Istoku nije bilo onoga univerzalizma u pitanjima obrednog jezika koji je — uz velike muke — Zapadnoj crkvi osigurao unutarnje jedinstvo i usput romanskom (osobito tali- janskom) svećenstvu vodstvo u njezinoj upravi koja Slavenima (oso- bito susjedima) obično nije bila sklona. U isto vrijeme na Istoku, uz različne druge autokefalne crkve koje su se od ranog srednjega vijeka služile svojim narodnim jezicima u crkvi, i slavenske zemlje jedna za drugom (Rusija, Bugarska, Srbija — Makedonija je u među- vremenu prestala da postoji kao država) dobivaju svoje arhiepisko- pije i patrijaršije te time i crkvenu i jurisdikcijsku nezavisnost sa slavenskim (staroslavenskim) jezikom kao službenim jezikom u crkvi i u državi. Kršćanstvo je i kod Slavena kao i drugdje na Istoku usko vezano za dvor (Boris, Mutimir, Olga i, poslije, Vladimir Sv.) koji pomaže i podupire Crkvu, u prvom redu njezino visoko svećenstvo, koje opet — za uzvrat.— ima dvostruk zadatak, da narodu propovi- jeda da je vlast »od boga dana«, da ga drži u poslušnosti i da, s druge strane, bdije nad tradicijom u Crkvi samoj. U jezičnom pogledu ovo je značilo pridržavanje osnova koje su liturgijskom jeziku — jeziku crkvenih knjiga — udarili Konstantin i Metodije. 44