nina), i što je u napomenama (na nepune 2!/; strane) ispred tih doda- taka upozorio, da su stariji glagoljski tekstovi prevedeni iz grčkih matica a ne iz Vulgate. To je za neko vrijeme bilo sve. 'Vajs se međutim ni sim u sebi nije mogao pomiriti s tim izda- njem te je namjeravao izdati drugo, potpumije i kritički bolje opre- mljeno, u kojem je namjeravao osobitu brigu posvetiti odnosima između naših tekstova i grčkih i latinskih matica. U tu je svrhu pri- kupio bogatu građu iz različitih (grč. i lat.) rukopisnih kodeksa, koji se čuvaju u Rimu, u Milamu, u Beču i u Dresdenu, no kako se u međuvremenu počeo intenzivno baviti pitanjima rekonstrukcije sesl. evanđelja, dao je tu svoju građu na raspolaganje sada već pokojnom Fr. Pechuški, koji je iz nje g. 1935. izdao oveću raspravu pod n. Staroslovanskj peklad knihy »Job« (ČKD 101, str. 63). U njoj je po- slije zanimljivih poređenja sa Zaharijinskim parimejnikom, s Ostro- škom biblijom i s različnim grčkim tekstovima došao do zaključka 1) da je naš stariji tekst bliži ćirilometod. matici nego tekst u spom. parimejniku i u Ostr. b., 2) da mu je uzorom bio grčki tekst vrlo bliz Hesihijevoj recenziji, 3) da mu nije podlogom bila heksapla i 4) da se prevodilac teksta iz toč. 2. vjerojatno služio također tekstom, koji je morao biti vrlo bliz grčkom predlošku starolatinske Hale (Lat. Vetus). Metoda, kojom se u svojem radu služio Pechuška, možda ipak nije bila najsretnija, pa zato je i slika, koju je dao, ostala dosta nejasna, zamućena. Već Hor&lekove napomene uz rekonstrukcije sesl. evanđelja (ČMF 30, 102—105) posredno upućuju na to, da treba činiti razliku između potvrda i potvrda (između jednih, koje se od- nose na sinoptička mjesta, i drugih, koje se ne odnose na takva mje- sta), a kod glagoljskih brevijara to — po prirodi njihova teksta — još više pojačava jedan momenat, na koji se, čini se, nije dovoljno pazilo, a ipak je za njihovu filijaciju i za njihovu ocjenu vrlo važan. To je, da se za latinske i za grčke tekstove nekako lakše prizmavalo, da su se mogli i individualno razvijati i individualno udaljivati od matica iz kojih su se prepisivali, a našim se piscima i prepisivačima to pravo, tako prirodno i po sebi razumljivo, instinktivno osporavalo, kada god bi se za neku varijantu našla paralela u bilo kojem ma kako udalje- nom grčkom ili latinskom kodeksu. Tomu se nije mogao oteti ni Pechuška, premda je on vidio bolje i dalje od drugih (pa je m. o. dao i jednu vrlo dobru podjelu kopista u 3 grupe, v. str. 11), ali kada se radilo o paralelama, nije pomišljao na to, da bi valjalo ispitati, 15