a potom u Carigrad 635. godine. No, najveći dio relikvija je oko 1000. godine prebačen u Francusku i od 1491. nalaze se u svom posljed- njem obitavalištu, u crkvi Saint Julien u Arlesu. I u Hrvatskoj se kult svetog Antuna opata ra- no razvio. Bio je usko povezan s ranokršćanskim monaštvom na hrvatskoj obali i otocima, gdje su prema Jeronimovim Poslanicama već krajem 4. i početkom 5. stoljeća postojali pustinjački samostani." Mnogi hrvatski lokaliteti, crkve i kapele posvećeni su sv. Antunu, a u Dalmaciji se njegov spomendan slavio kao zapovjedni blag- dan.* U Primorju, u Istri i na otocima štovali su ga i kao zaštitnika stoke od kužnih bolesti.? U Istri su ubicirane čak 33 crkve i kapelice po- svećene Antunu opatu, slavili su ga na otocima Cresu, Rabu i Pagu.'? Na području Dubrovačke Republike potvrđeno je 13 kapelica i crkava sv. Antuna opata prije 16. stoljeća."' Njegov uzorni lik bio je nadahnućem hrvat- skim crkvenim piscima. Marko Marulić u De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Venecija, 1507.), obimnome kompendiju ti- skanom u mnogobrojnim izdanjima i prijevo- dima u raznim europskim zemljama, spominje Antunov_pustinjački život u šezdeset raznih egzempla i ističe vrline njegove duhovnosti.'? Franjevac Franjo Glavinić uvrstio je Antunovu legendu u Czvit szvetih (1. izd. Venecija, 1628.), kao i kajkavski pisac pavlin Hilarion Gašparoti u svoju hagiografsku sintezu Cver sveteh iliti Živlenje i čini svecev (Graz, 1761.). Tradiciju štovanja Antuna opata nalazimo i u hrvatskoglagoljskim spomenicima. U kalen- 7 Usp. Ostojić 1963, 73. 8 Usp. Ostojić 1963, 73. 9 Fučić 1997, 81-83. 10 Badurina - Tadić 1988-89. 11 Badurina — Tadić 1988-89; Stojan 2003. 12 Marulić 1986-87; Tomasović 1999, 61-74. darima glagoljskih misala i brevijara zabilježen je blagdan svetoga Antuna, 17. siječnja, pod na- slovom Antona opata is(povćdnika). U sanktoralu pak svih glagoljskih brevijara koji sadrže oficije za mjesec siječanj na svečev blagdan čita se njegova legenda. Glagoljska brevijarska legenda prijevod je tzv. Legende de Patrasili Legende iz Patrasa. Ova zapadna verzija legende o Antunu opatu djelo je anonimnoga autora i napisana je izvorno na latinskome jeziku u 10. stoljeću (»Legendade Patrasauct. Anonymo«, Bibliotheca Hagiographica Latina, Novum supplementum, G10h). Legendu iz Patrasa identificirao je bo- landise Albert Poncelet pripremajući katalog lainskih hagiografskih rukopisa u Vatikanskoj knjižnici.'? Kritičko izdanje legende objavio je E. Halkin i ono je temelj svim daljnjim istraži- vanjima.'“ P Halkin citira ukupno sedamnaest latinskih rukopisa od 10. do 15. stoljeća. Čini se da je legenda bila najomiljenija u Iealiji, jer je deser latinskih rukopisa, među kojima su i oni najstariji, sačuvano u talijanskim knjižnicama i arhivima. Iz Iralije su se ti rukopisi širili di- ljem Europe, a iz 15. stoljeća potječu talijanski i francuski prijevodi. U dvadeset poglavlja Legende de Patras sa- držana je sljedeća priča, u kojoj se isprepleću tri fabule. U prvoj fabuli opat Antun zajedno s učenicima napušta samostan u gradu Patrasu i odlazi u pustinju. Dok su učenici ondje bo- ravili, počinju ih moriti glad, žed i bolesti, a opat Antun ih tješi i bodri. Tu se upleće fabu- la o bolesnome palestinskom kralju kojemu se andeo javlja u snu i nudi ozdravljenje, ali kralj čak tri puta zaboravi san i nikako ne ozdravlja. Napokon kralja savjetuje neki čovjek koji tvrdi da zna kako će ozdraviti i tek na njegov savjet zaboravni kralj šalje u pustinju karavanu deva s 13 Usp. Halkin 1943, 216. 14 Halkin 1943. UMSONARZUNJ [OXS(IODVIDONSIVANH ( NLVAO ANOLNY WO13AS O VANA9#| 469