Konstantin-Ćiril i Metodije?, nije do današnjih dana sačuvan u izvornom obliku, ali se znatan njegov dio može rekonstruirati na temelju spomenika koji su mu ostali vrlo bliski.? Pomnim ispitivanjima glagoljskih i ćirilskih svetopisamskih tekstova, konzultirajući i druge izvore pismene tradicije, mnogi se paleoslavisti već dulje vrijeme trude odgonetnu! lometodski arhetip slavenske Biblije. Hrvati su, počevši od druge polovice 9. stoljeća, uz latinsko počeli upotre- bljavati i glagoljsko pismo i staroslavenski liturgijski jezik, koji su postali teme- ljem hrvatske glagoljske pismenosti tijekom dugog niza stoljeća, i to na širokom prostoru od Istre, Kvarnera i Primorja do srednje Dalmacije, preko Like, Gack€. Krbave do Kupe i Pounja u unutrašnjosti.* U početku oslonjeno na staroslavcr_'fko bogoslužje i nasljeđe, hrvatsko se glagoljaštvo od 13. stoljeća nadalje, odobrenjim? pape Inocencija IV. za uporabu glagoljice i slavenskoga obrednog jezika 1248. ! 1252. godine, sve više vezuje uz obred i običaje zapadne Crkve.' U reformiranim liturgijskim knjigama 13. stoljeća supostoje redigirani staroslavenski leksKŽV" kao i novoprevedeni liturgijski obrasci. Veliki broj glagoljske liturgijske, nabožne i svjetovne literature preveden je u 13., 14. i 15. stoljeću iz europskih izvora. iz latinske, talijanske i češke književnosti. i . Dok su u hrvatskim samostanskim knjižnicama i župnim arhivima pronađene ! sačuvane mnoge srednjovjekovne latinske Biblije * hrvatskoglagoljska Biblija k30 cjeloviti kodeks nije potvrđena. Ipak, na njezino postojanje upućuju neki arhivski podaci. Najraniji podatak koji bi se mogao odnositi na glagoljsku Bibliju potječe i 1380. godine, kada se u inventaru ostavštine zadarskog trgovca Damjana spominje »Item una Biblia in sclavica lingua pignorata per ducatis duobus auri«.' O “ ? Kako saznajemo iz jednog od najvažnijih ćirilometodskih izvora, Žitja Metodijeve, Metodije je za potrebe slavenskoga bogoslužja preveo cijelu Bibliju, osim Makabejski knjiga, s grčkoga: »Ponajprije od svojih učenika izabere trojicu svećenika, vještih br2opi$?“ ca, i za kratko vrijeme prevede sve knjige Pisma potpuno, osim Makabejaca, i to s grčkog4 jezika na slavenski — za šest mjeseci ... A prije toga preveo je s Filozofom samo Psaltit ! Evanđelje s Apostolom...« Cit. prema Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela (preveo i protumačio Josip Bratulić, Zagreb 1988, str. 115). 3 František V4clav Mareš, »Altkirchenslavische Bibelibersetzungen«, Lexikon de$ Mirtelalters, Stuttgart — Weimar 1999, bd. II, col. 105. ž + Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlje: lometodskim počecima hrvatskoga glagoljaštva usp. Ivanka Petrović, »P“; susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture«, Slo9. (1988), str. 49: »Hrvatska ćirilometodska književna kultura po glagoljskom pismu i po svojim tekstovima ima zajedničke korijene s moravskom ćirilometodskom kulturom. i U svojem najstarijem sloju pokazuje pripadnost zapadnoj zajednici slavenskih književnosti kojoj su pripadale Moravska, Panonija, Hrvatska i Češka, i koja se nekako održala sve 40 u ll. stoljeće.« Usp. i Biserka Grabar, »Ćirilometodski i staroslavenski prijevodi u hrvat" skoglagoljskim prijepisima«, Slovo, 36 (1986), str. 87-94. % E. Hercigonja, . c. (4), str. 40 i 165-166. * Petar Runje, »Hrvatska Biblija u Zadru godine 1380.«, Marulić,21 (1988), br.4,str.453- 457; P. Runje, Glagoljica u zadarskoj nadbiskupiji u srednjem vijeku, Zadar 2005, str. 50-5 384