KOLO 3/1999. Vesna Badurina-Stipčević Hanuka u brvatskoglagoljskim brevijarima P, ovijesni i kulturni doticaji između hrvatskoga i židovskoga naroda neo- bično su bogati, raznovrsni i sežu duboko u prošlost. Danas, kad smo preplavlyem o\nlpem svakodnevnih medijskih informacija, jedva da smo svjesni koliko naše povijesno naslijeđe i kulturna tradi duguju drevnim kontaktima s judeo-kršćanskom kulurom. Uopće je povijest europskih, osobito mediteranskih naroda, pa tako i hrvatskoga, utemeljena na antič- kom i judeo-kršćanskom naslijeđu. I dok je prisutnost antike i židovske kulture u našim krajevima lako prepoznarljiva u arheološkim spomenicima, tj. spomenicima materijalne kulture, duhovnost židovske tradicije teže je uočljiva, skrivena je od površna pogleda. Možda su najjasniji tragovi židovske, odnosno judeo—kršćanske kulture, oni ispričani u Bibliji, zbirci »svetih« knjiga, koju su Hrvati prigrlili čim su prihvatili kršćanstvo. | oni su se poput mnogih drugih naroda upravo preko Biblije jezično uključili u prostor kršćanske kulrure, a liturgijski tekstovi pisani hrvatskocrkvenosla- venskim jezikom najstariji su naši prijevodi biblijske literature, U vrijeme blizu kršćanskoga Božića Židovi cijeloga svijeta i danas slave jedan od svojih najvećih blagdana, Hanuku, blagdan posvećenja jeruzalem- skoga Hrama. Svake godine na 25. kisleva (3. mjesec u židovskome kalendaru vremenski podudaran studenomu i prosincu) započinje svetko- vina koja uz različite obrede traje osam dana. Taj najmladi židovski blagdan počeo se častiti u mlađem biblijskom razdoblju izraelske povijesti, u doba makabejskoga ustanka (167-134. g. pr. Krista), točnije od 164. g. pr. Kr. kada su Židovi predvodeni Judom Makabejcem ponovno očistili i posvetili Hram u Jeruzalemu. Sva ta povijesna zbivanja opisana su u biblijskim Knjigama o Makabejcima.! 1_U biblijskoj stručnoj literaturi spominju se četiri Knjige o Makabejcima: Prva i Druga su deuterokanonske knjige, koje je Crkva tek naknadno uvrstila u svoj kanon, dok su Treća i Četvrta apokrifne. Pojam kanon upotrebljavao se u crkvenoj tradiciji od 4. stoljeća, kao oznaka za zbirku svetih biblijskih knjiga. Termine protokanonske i deuterokanonske knjige prvi je uveo bibličar Siksto iz Siene u 16. stoljeću. Tu su podjelu prihvatili katolici, a Židovi i protestanti deuterokanonske knjige nazvali su apokrifima. Spise koje Katolička crkva drži apokrifima oni pak nazivlju pseudoepigrafima. O rome usp. s. v. Bibbia, Enciclopedia Cattolica, Citta del Vaticano, 1949, vol. Il, col. 1547. 5o