KOLO 3/1999.

 

Vesna Badurina-Stipčević

Hanuka u brvatskoglagoljskim brevijarima

P, ovijesni i kulturni doticaji između hrvatskoga i židovskoga naroda neo-
bično su bogati, raznovrsni i sežu duboko u prošlost. Danas, kad smo
preplavlyem o\nlpem svakodnevnih medijskih informacija, jedva da smo
svjesni koliko naše povijesno naslijeđe i kulturna tradi duguju drevnim
kontaktima s judeo-kršćanskom kulurom. Uopće je povijest europskih,
osobito mediteranskih naroda, pa tako i hrvatskoga, utemeljena na antič-
kom i judeo-kršćanskom naslijeđu. I dok je prisutnost antike i židovske
kulture u našim krajevima lako prepoznarljiva u arheološkim spomenicima,
tj. spomenicima materijalne kulture, duhovnost židovske tradicije teže je
uočljiva, skrivena je od površna pogleda. Možda su najjasniji tragovi
židovske, odnosno judeo—kršćanske kulture, oni ispričani u Bibliji, zbirci
»svetih« knjiga, koju su Hrvati prigrlili čim su prihvatili kršćanstvo. | oni
su se poput mnogih drugih naroda upravo preko Biblije jezično uključili u
prostor kršćanske kulrure, a liturgijski tekstovi pisani hrvatskocrkvenosla-
venskim jezikom najstariji su naši prijevodi biblijske literature,

U vrijeme blizu kršćanskoga Božića Židovi cijeloga svijeta i danas slave
jedan od svojih najvećih blagdana, Hanuku, blagdan posvećenja jeruzalem-
skoga Hrama. Svake godine na 25. kisleva (3. mjesec u židovskome
kalendaru vremenski podudaran studenomu i prosincu) započinje svetko-
vina koja uz različite obrede traje osam dana. Taj najmladi židovski blagdan
počeo se častiti u mlađem biblijskom razdoblju izraelske povijesti, u doba
makabejskoga ustanka (167-134. g. pr. Krista), točnije od 164. g. pr. Kr.
kada su Židovi predvodeni Judom Makabejcem ponovno očistili i posvetili
Hram u Jeruzalemu. Sva ta povijesna zbivanja opisana su u biblijskim
Knjigama o Makabejcima.!

  
 

 

 

1_U biblijskoj stručnoj literaturi spominju se četiri Knjige o Makabejcima: Prva i Druga su
deuterokanonske knjige, koje je Crkva tek naknadno uvrstila u svoj kanon, dok su Treća i
Četvrta apokrifne. Pojam kanon upotrebljavao se u crkvenoj tradiciji od 4. stoljeća, kao
oznaka za zbirku svetih biblijskih knjiga. Termine protokanonske i deuterokanonske knjige
prvi je uveo bibličar Siksto iz Siene u 16. stoljeću. Tu su podjelu prihvatili katolici, a Židovi
i protestanti deuterokanonske knjige nazvali su apokrifima. Spise koje Katolička crkva drži
apokrifima oni pak nazivlju pseudoepigrafima. O rome usp. s. v. Bibbia, Enciclopedia
Cattolica, Citta del Vaticano, 1949, vol. Il, col. 1547.

 

5o