nije učvršćena i ustaljena hrvatska crkvenoslavenska pravopisna norma kakvu po- znajemo iz tekstova tzv. zlatnoga razdoblja hrvatskoga glagoljaštva, tj. iz 14. i 15. st. Druga su nastavila svoj život i kasnije, ali u drukčijoj ulozi, kao brojevni zna- kovi, velika slova, skraćenice za riječ kojom su se označavala ili samo u pojedinim ligaturama. Stoga se, da bi se mogao točno odrediti fonološki sustav hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika, moraju razmotriti sva takva slova i vidjeti koliko se često, gdje i u kojoj ulozi pojavljuju. 2.1. Od svih hrvatskoglagoljskih tekstova, izuzme li se Kločev glagoljaš ko- ji se obično uvrštava među kanonske starocrkvenoslavenske rukopise, znakovi za nosne samoglasnike « (e5e), 3€ (95+) i B€ (js>) pojavljuju se samo na prvoj stra- nici Kijevskih listića s kraja 11. (ili poč. 12.) st. gdje je njihova uporaba pravilna i dosljedna. Samo je jedan nesiguran primjer zamjene stražnjega nosnika prednjim: up<wva>ećee. To je stoga jedini hrvatskoglagoljski spomenik za koji još možemo pretpostaviti nosne samoglasnike kao posebne foneme. Slovo 3€ kojim se u kanon- skim starocrkvenoslavenskim glagoljskim tekstovima označivala glasovna skupina _je pojavljuje se četiri puta u Grškovićevu fragmentu apostola iz 12. st. te jednom u Bečkim listićima, na Bašćanskoj ploči i na kraju slovoreda u Ročkom abecedariju koji je nastao oko 1200. godine. Najvjerojatnije je u tim izvorima ono samo način bilježenja skupine je koja se, gubljenjem nosnih samoglasnika, razvila iz je. 2.2. Slovo iš kojim se u prvotnom starocrkvenoslavenskom jeziku bilježio glas 3, koji se u suvremenim slavenskim jezicima s latiničnim pismom bilježi dvoslo- vom dz, u glasovnoj je službi zabilježeno samo jednom u Grškovićevu fragmentu apostola u riječi selo (2r). U ostalim hrvatskoglagoljskim tekstovima ono se po- javljuje samo u brojevnoj vrijednosti (= 8) ili kao skraćenica za riječ zčlo kada je skraćena samo na jedno slovo. U glasovnoj ga je službi posvuda zamijenilo slovo fa koje se pojavljuje uvijek i u riječi zelo kada ona nije skraćena na samo jedno slovo. Zanimljivo je da se 1 kao skraćenica za riječ zelo najčešće rabi u mlađim rukopisi- ma iz 15. st., primjerice u /I. Oxfordskom misalu, Rimskom brevijaru D 215 i dr. 2.3. Slovo %? u prijelaznom se razdoblju u glasovnoj ulozi pojavljuje dvaput u Grškovićevu fragmentu apostola, u riječima dtvreze (4r) i 6tvećav» (4v), te po jed- nom u Splitskom fragmentu misala s početka 13. st., u naslovu/rubrici ev(anjeli)e & matča (c), i fragmentu Homilije na Blagovijest iz druge polovice 13. st. na početku rečenice u riječi 6rveća (2a). Može se dakle reći da se u posljednja dva navedena fragmenta to slovo pojavljuje samo u ulozi velikoga slova. Kasnije se pojavljuje još jednom kao inicijal u Lobkovicovu psaltiru iz 1359. godine u riječi &trignu (29r). Nakon toga zabilježeno je jedino u brojevnoj vrijednosti (= 700), dok ga je u glasovnoj ulozi zamijenilo slovo 3. Da ni u navedenim spomenicima to slovo nema drukčiju glasovnu vrijednost od slova 3, pokazuju brojni primjeri prefiksa/prijedlo- ga or koji su u njima također pisani slovom a. 2.4. Takozvano staro granato m (88) potvrđeno je kao jedini grafem za glas m u Budimpeštanskom odlomku s kraja 11. st. (poč. 12. st.) te na prvoj stranici Kijev- skih listića i u Grškovićevu fragmentu apostola. Kasnije je kao samostalan znak s1