M. MIHALJEVIĆ, Glagolski oblici u hrvatskoglagoljskim fragmentima . SLOVO 56-57 (2006-'07) sekundamog aorista na -0/. Potvrđeni su oblici i od perfektivnih i od imperfektivnih glagola.'* Zbog toga se kod glagola koji u infinitivu završavaju na -ati u |. licu jednine samo iz okoline može vidjeti je li riječ o aoristu ili imperfektu. Razlog je toj nejasnoći stezanje -aa- u -a- koje je provedeno u imperfektivnim oblicima, pa stoga kod tih glagola i aoristni i imperfektivni oblici završavaju na -ahe.'? U 1. licu jednine zabilježio sam asigmatske oblike: pomoge Mih (1a); orvr 'ze Birb (1v); prib&gw Kuk (1a); prid' Pass (2a); obrćt' Nic (2c), se otvrege Jac (15). Dva su primjera sekundarnoga (drugog) sigmatskog aorista izidoh' i prekladoh», oba iz Pass i to iz istog stupca (2a). Upozoriti valja i na one oblike primamoga sigmatskoga aorista umjesto kojih su mogli biti uporabljeni i oblici sekundarnoga aorista: 76h Vb (3c), Hom (2d) i Trans (la, 14); zehs aNov (16) i BNov (1a); privese BNov (19) i privleh te BNov (1d). U 2. licu nema nikakvih osobitosti koje bi trebalo istaknuti. U 3. licu jednine kod jednosložnih korijena -je- i (-)da- smjenjuju se oblici koji završavaju na -fe, odnostno -sfe, s onima koji su bez tih završetaka: priete Kij, /prličt& Zag (lc), prić Ts (le), poćto Lab (la-2x), poeto Pass (24), poćro Th (2d), prićte Lign (2b-2x), priet' Trans (3d), obve Nic (Ic), prićt' Jac (1d), ne dastw Grš (2v), daste Mih (2d), [plredast» se Kuk (1c), predaste Pass (1a), dast' Th (1c) i Eust (1a), da Ts (1c-2x), poda Lab(1c).'* Primjeri izdeše i izdvše iz Grš (Ir) očekivano imaju stariji oblik bez nosnog infiksa - koji se pojavljuje u infinitivu. Takav je oblik*' uobičajen i u većini kasnijih hrvatskoglagoljskih liturgijskih kodeksa sve do kraja 15. st. U građi Rječnika crkvenoslavenskog jezika hrvatske redakcije zabilježen je samo jedan primjer s infiksom -nu: izd(e)hnu u 6. vatikanskom brevijaru iz 1387. godine (90b). Grafijski je zanimljiv primjer sedća iz Mih (2d) zbog završetka -ća umjesto očekivanoga -66. Kao i u prezentu, dvojina je mnogo rjeđe zastupljena nego množina i jednina. Ni u jednom fragmentu nema potvrda |. lica dvojine aorista. Zabilježio sam ove primjere 2. lica dvojine: otdasta Grš (Ir), prideta Grš (41), svlezeta Grš (4r), vezideta Grš (41), bista Pass (2d). Kako je vidljivo, većinom su to oblici asigmatskog aorista. Najčešće su potvrđeni oblici 3. lica dvojine koji su uvijek jednaki oblicima 2. lica. Većinu # Imperfekiivni je aorist naravno stilskiobilježena kategorija i rabi e onda kada se želi naglasiti unutarnja složenost neke radnje ii stanja " Vidi poglavlje 5 4 Toj je primjer osobito zanimljiv zbog činjenice da su u starocrkvenoslavenskom jeziku tematski (asigmatski) aorist i prvi sigmatski aoris bil u dopumbenoj suzdiobi e e odistoga glagola mogao voriti samo jedan odnjih (Usp. REINHART 1992: 367), u kanonskim su tekstovima od to zabilježeniobliciprvoga sigmatskog aorista: . licejednine orvršen (Usp. KURZ 1969: 142 i SLOVNIK 1973: 581), 3.lice dvojine oivrčetese i 3. lice množine otvrčsese (Usp. MBŽLEKOVA 2002 101). Naš primjer daklekrši to načelo o dopumibenoj razdiobi. * Teškojereći kojisuobliciunašim fragmentimamlađi. Oblicisa-n i-sf»moguse umačitikao čuvanjestarocrkvenoslavenskog stanja, a oblici bezih završetaka kao utjecaj govoroga hrvatskog jezika, ali je moguće i tumačenje prema kojemu su oblici. bez - i «st3ostatakstaijeg stanja. Mnogi su paleoslavistiskloni u oblicima kao štoje d vidjeti staije praslavenske oblike ivorene sekundarnim nastavkom -i j. preipostavljaju kao polazni praslavenski oblik *da-5- u kojemu su, zbog zakona otvorenih slogova, opali završni suglasnici. Aorisni su završetci - i -sn. u praslavenskom za njih sekundami i preuzeti iz prezenta. Usp. ARUMAA 1985: 276. Drukčijeje mišljenje Rudolf Aitzetmtilera koji smatra da je nastavak - posiao -od sekundamog nastavka -/ dodavanjem jora. Tm je dodavanjem završni suglasnik spašen od ispadanja na istipačin kao u praslavenskim prijedlozima *ib > oby i *4r > orv. Time je aorisni nastavak postao jednak prezentskomu što je dovelo do njegova širenja i na druge neprezentske oblike. Usp. AITZETMOLLER 1991: 186-187. # Tojest izdnšeil izdaše s vokaliziranim poluglasom. 336