Milan Mihaljević, Dosadašnja čitanja darovnice slavnoga Dragoslava 4 FLUMINENSIA, god. 12 (2000) br. 1-2, str. 1-15 retku u tolikai se, riječi ovoj mojoj u prvom retku na drugoj strani u ovoi moioi, jošće i mojoj u trećem retku na drugoj strani u ioče i moioi. Ako je đerv (Črnčićevo j) bilo ispred a, onda ga naprosto izostavlja i piše samo 3. Tako u sedmom retku je dal postaje e dal, na keršćenje u drugom retku druge strane na kerčene, projeti u 5. retku druge strane postaje proeti, u popisu svjedoka kontije postaje kontie, u Bogovićevu pripisu z jedne postaje s edne, a u Petriševu pripisu z edne. Ako je derv bilo ispred .,, tada Kukuljević skupinu ja piše jatom (&). Tako sitjak donosi kao sitčk, ja kao &, Grabija kao Grabi& te prekopijah kao prekopičh. U izvorniku je skupina šć dosljedno pisana s pomoću dva slova w + «, što Črnčić transliterira s pomoću šć. Kukuljević je i to shvatio kao transkripciju i sve takve slučajeve piše samo s pomoću šta (#). Tako pušćeni donosi kao pućeni, pisišća kao pasića, i ošće kao ioče, keršćenje kao kerčene, jošće kao ioče. S pomoću istoga slova (#) Kukuljević bilježi i riječi u kojima je u izvorniku samo «, a kod Črnčića samo ć: posvečena, Dolčiči, kuće, oču, hćeri, nasledudčih, Stanić, veće, Mavroviću, Bogović. Time je izgubljena važna izgovorna razlika. Iz izvornika i Črnčićeve transliteracije jednoznačno se može odrediti kada je izgovor bio šć, a kada ć. Iz Kukuljevićeva prijepisa to više nije moguće odrediti samo na temelju pisma, jer je i jedno i drugo prepisano jednako. 3. Šurminovo izdanje Iza Kukuljevića ispravu je 1898. objavio i Đuro Šurmin.'' Ni Šurmin nije sam čitao izvorni Petrišev prijepis isprave, već je uzeo Kukuljevićev tekst i transliterirao ga ćirilicom. To znači da se i kod njega ponavljaju sve pogreške koje je u čitanju isprave napravio Črnčić.'? Da mu je kao polazište poslužio Kukuljevićev, a ne Črnčićev tekst, pokazuje to da zajedno piše naprida, dakle isto kao Kukuljević, a drukčije nego izvornik i Črnčić, kao i činjenica da, kao i Kukuljević, ima tolikaiše tamo gdje je u izvorniku i kod Črnčića tolikajse. Dodatno to potvrđuje i činjenica da ne na kraju sloga i ispred a prenosi kao i, da skupine je i ja ne piše prejotiranim ćiriličnim slovima, već s pomoću e i jata te da skupinu šć ne piše s pomoću dva slova (kako je kod Črnčića i u izvorniku) , već s pomoću slova šta. Budući da Kukuljević u glagoljici nije imao velika i mala slova, Šurmin je morao sam odrediti koje će riječi pisati velikim slovom. Činjenica da se glede toga ne podudara s Črnčićem još je jedna dodatna potvrda toga da mu je polazište bio Kukuljevićev tekst. Tako on 11 U knjizi Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium. Acta Croatica (ab anno 1 100- 1499) na str. 428-429. 12 | kod njega je hrvo pročitano kao hvo, ispuštena je riječ dan na početku drugog retka, ima patronatuš umjesto patrnatuš, pasiča umjesto pisišća, Stenivi umjesto Stanivi, nedostaje tekst 19. retka, ne ponavlja učinim učinim, ima prikaz umjesto prikaž, crikvi umjesto crikvu, polovicu umjesto polovica, Rutareški umjesto Rutabreški, svedak umjesto svedok, prenesal umjesto prenešal i s edne umjesto z fedne.