FILOLOGIJA 29, Zagreb 1997 UDK 808.62(091) 7137 Izvorni znanstveni članak Primljen 17.X.1997. Prihvaćen za tisak 15. VI.1998. Milan Mihaljević Staroslavenski institut Demetrova 11, HR-10000 Zagreb JEZIČNA SLOJEVITOST BREVIJARA VIDA OMIŠLJANINA IZ 1396. GODINE' Jezik je u Brevijaru Vida Omišljanina neujednačeniji nego u drugim hrvatskoglagoljskim brevijarima. U njemu je jače izražen grčki utjecaj koji je vidljiv na fonološkoj, leksičkoj, sintaktičkoj i tekstovnoj razini. Karakteristika je toga brevijara i povećana arhaičnost. Mnogo je u njemu starihi rijetkih riječi. Osobito je važno istaknuti bosanski utjecaj, a očit je i utjecaj latinskih kodeksa i govomoga hrvatskoga jezika (čakavskoga narječja). 1. Uvod Glagoljski brevijar koji je 1396. godine za kaptolsku crkvu u Roču u Istri napisao pisac Vid iz Omišlja na otoku Krku sastoji se od 468 listova perga- mene i težak je gotovo 10 kg. Čuva se u Beču u Austrijskoj nacionalnoj knjiž nici (ONB) pod signaturom Cod.slav.3.2 Sadrži službe za nedjelje i svetko- vine kroz liturgijsku godinu (Proprium de tempore). To je najnetipičniji hrvatskoglagoljski rukopisni brevijar. Odlikuje se bogatstvom i opširnošću biblijskih čitanja koja su obično dulja nego u drugim hrvatskoglagoljskim brevijarima, a češće su nego u drugim brevijarima sačuvani prijevodi s grčkoga. U njegovoj je iluminaciji vidljiv bosanski utjecaj 3 Kao i drugi Krčki kodeksi, Brevijar Vida Omišljanina čuva starije stanje teksta i jezika nego kodeksi zadarsko-krbavskoga područja. I na kraju, na njega je, kao i na dru- ge hrvatskoglagoljske brevijare i misale, utjecao i živi čakavski govor. Posljedica je toga neujednačenost i šarolikost koja je nešto veća nego u 1 Članak je nastao na temelju referata sa simpozija Šest stoljeća Brevijara Vida Omišljanina (Omišalj —Roč 21.—22. rujna 1996.) koji je u skraćenom i populamom obliku, pod naslovom O jeziku Vidova brevijara, objavljen u časopisu Nova Istra V/2, 1997, 22—26. Referat je razraden, proširen i obogaćen novom gradom i bibliografskim podatcima. 2_ Posljednji ga je opisao G. Birkfellner 1975:57—61. 3 Vidi B. Fučić 1996:9—10. 119