Marinka Šimić: Zamjenice u Akademijinu brevijaru (IIle 12) Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 37/1 (2011.), str. 161-197 kim su oblicima očuvane i pojedine mlađe fonološke promjene, odnosno one koje su se odvijale u vrijeme nastanka redakcijskih tekstova, ili su u govoru za- vršene neposredno prije toga: zamjena jata refleksima e ili i, vokalizacija sla- bih poluglasova, itd. (Mihaljević 2006). Kad je riječ o razlici među starocrkve- noslavenskim tekstovima i crkvenoslavenskima hrvatske redakcije, među sta- rim je zamjeničkim oblicima iznimka jedino drugo lice dvojine va koje nije po- tvrđeno ni u jednom hrvatskoglagoljskome rukopisu (Mihaljević 2009: 317), pa tako ni u BrAc, već samo vi. Jednina U nominativu je jednine potvrđen crkvenoslavenski oblik aze, koji se najčeš- će piše sa znakom za poluglas, tj. štapićem, na kraju, npr.: 4z6 1b, 3c, azb 3d, 5d, 9e, 20b, 27d, 39d, 41a, 41b, 41d, 42c, 43b, itd. Grafijska se inačica az ' pojavljuje samo jednom u Psaltiru, i to ispred enklitike: 42'bo 19c. Slične primjere zabilje- žio je Milan Mihaljević u najstarijim hrvatskoglagoljskim fragmentima u kojima već od druge polovice 13. stoljeća prevladava pisanje zamjenice azb sa štapićem. »Oblici bez znaka za poluglas na kraju pojavljuju se u fragmentima sa samoga kraja 13. (ili početka 14.) st. Iznimka su jedino oblici iza kojih slijede enklitike kao što su dometci že, bo i sl. Već je od prve polovice 13. st. razvidna težnja da se ispred enklitike krajnji poluglas ne bilježi« (Mihaljević 2003, fusnota br. 3). Ta- kvo je stanje očuvano i u Psaltiru BrAc, i to dosljedno u svim primjerima (osim gore navedenoga): az že 24c, 26c, 27d, 29a, 29b, 37b. U Komunalu također pre- vladava pisanje sa štapićem na kraju, osim u primjeru az' esamo 63d. Hrvat- ski oblik ja (€) nije potvrđen u BrAc, a slično je stanje zabilježeno i u većini hr- vatskoglagoljskih liturgijskih rukopisa, s nekoliko iznimaka (Mihaljević 2006). I u tiskanome se Baromićevu brevijaru ja pojavljuje samo jednom, za razliku od Brozićeva brevijara u kojemu ima petnaestak primjera za ja (Jurčević 2002: 144). U neliturgijskim rukopisima uobičajeno je ja, dok smjenjivanje crkveno- slavenskoga i hrvatskoga oblika ima stilsku ulogu (Damjanović 1984: 126). U 2. |. jednine redovito dolazi ti: Ti že g(ospod)i zastupnike moi esi 1b, 1 ti g(ospod)i dokolć \d, čže ti svrši oni razdrušiše 2d, Eko ti prosvećaeši s(v6)- tilnike moi g(ospod)i 4b, itd. U genitivu i akuzativu jednine za 1. i 2. . nalazimo oblike mene, tebe, a u ak. joši me i te. U gen. su najčešći oblici mene i tebe, odnosno očuvano je stanje kao u starocrkvenoslavenskome, npr.: ot mene 1d, 3a, 3b, 20d, 23c, 40a, pače mene 4a, 5a, 9, 33d, 47b, 49, boećim 'se tebe 7a, 29a, Mene že za nezlobu prićt» 10a, sp(a)setw mene 10c, o desnoti tebe 1la, tebe radi 44d, 50a, o desnoti mene 27a, 54b, ne ostavi mene do zela 28b, ne posrami mene 28c, Mene žda- še grešnici 29, da ne oklevetatite mene gr 'di 29d, /ne] premogu mene 31b, 164