M. ŠIMIĆ, Fojnički glagoljski fragment brevijara SSLOVO 60 (2010)
v.«“ Iako se ne može posve određeno reći koliki je udio staroslavensko-
ga naslijeda u hrvatskoglagoljskome homilijaru, Biserka Grabar ističe:
»U svakom slučaju najstariji ostaci homilija, pa čak i mlađi tekstovi ho-
milija u zbornicima potvrđuju da su naši glagoljaši svoje prve i osnovne
potrebe namirivali staroslavenskim prijevodima homilija.« Naš najsta-
riji homiletski tekst jest Ljubljanski homilijar iz 13. st., a sadrži odlomak
homilije Ivana Zlatoustoga na Glavosjek Ivana Krstitelja. S konca 13. st.
je još jedan fragment FgHom (Fg. glag. 16) koji sadrži dvije homilije:
Homilija Pseudogrgura Neocezarejskoga na Blagovijest i Homilija sv. Ivana
Zlatoustoga na Blagovijest.* Hrvatskoglagoljski brevijari sadrže velik izbor
homilija istočnih otaca, to su noviji prijevodi s latinskoga nastali vjerojatno
na našem području za potrebe zapadne liturgije.? Christian Hannick smatra
da hrvatskoglagoljska propovjednička književnost uz pretežiti latinski udio
sadrži i elemente grčkoga naslijeđa, odnosno propovijedi istočnih otaca:
Origena, Ivana Zlatoustoga i Ivana Prezbitera.'' Petra Stankovska je utvrdi-
la da su homilije iz Temporala u 17 hrvatskoglagoljskih brevijara od 13-15.
st. očuvane u jedinstvenom prijevodu s latinskoga predloška." U našim su
brevijarima dvije vrste homiletskih tekstova: komilije i slova: »Nadpisem
“omili&" jsou v chhlah. breviašich označovany texty kizani cirkevnich otcil
na tćmata novozakonnich veršii, zatimco “slovo" (= sermo) je kazani cir-
kevniho otce či svčtce na včroučnć tćma.«'? Homiletski su tekstovi u našim
brevijarima navedeni tako da je najprije naznačeno radi li se o slovu (=
slovo) ili homiliji (= hom), potom se skraćeno navodi ime autora (Aug. —
Augustin, Ambr. — Ambrozije, Bed. — Beda Časni, Jer. — Jeronim, Iv. Zlat.
— Ivan Zlatousti, itd.).!? Nebiblijski su tekstovi u našim liturgijskim rukopi-
sima manje proučeni nego biblijski, premda su jako važni jer oni otkrivaju,
s jedne strane, puteve kojima su različiti srednjovjekovni tekstovi dolazili
k nama, a s druge strane svjedoče o međusobnim vezama naših rukopisa.
Tako Josip Tandarić, nažalost, nije uspio cjelovitije obraditi hrvatskogla-
“ NEDELJKOVIĆ 1977: 30.
?. GRABAR 1986: 90.
* ŠTEFANIĆ 1969: 44-45.
* GRABAR 1986:91.
** HANNICK 2004: 191-198.
"!' STANKOVSKA 2004: 229-236.
** STANKOVSKA 2001: 269-270.
** TANDARIĆ 1993: 172.
689