Marinka Šimić: Kajkavizmi u Tkonskom zborniku
Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 343-370

 

kavsko i kajkavsko narječje. Franjo Fancev je upozorio na činjenicu da se kaj-
kavska književna riječ davno prije reformacije dodirivala s čakavskom.

Najveći broj relevantnih spoznaja o prodoru kajkavizama u hrvatsku književ-
nost dugujemo Eduardu Hercigonji, koji je utvrdio da je u hrvatskoglagoljskim
zbornicima već od početka 15. stoljeća čakavska osnova impregnirana kajkav-
skim elementima, što traje na dijelu glagoljaškog areala duboko u 16. stoljeće. Taj
prodor kajkavizama, već u prvim desetljećima 15. stoljeća, početak je nastojanja
da se premoste dijalekatske granice (Hercigonja 1983: 303-385). Prvo ozbiljnije
uvođenje kajkavštine iz sfere govorne u sferu pisane riječi čine kajkavizmi kon-
centrirani u pojedinim kapitulima glagoljskih zbornika kasnog srednjeg vijeka, a
među njima posebno mjesto zauzima Petrisov zbornik: “...jezik jedne trećine od
oko 160 članaka tog kodeksa s promjenljivom čestoćom impregniran je kajkavi-
zmima sviju razina. Ovako intenzivna interpolacija kajkavizama u hibridnu čakav-
sko-crkvenoslavensku strukturu zborničkih tekstova nije zastupljena ni u jednom
drugom glagoljaškom spisu" (Hercigonja 1983: 309). Na elemente kajkavskog
sustava u hrvatskoglagoljskim tekstovima upozorio je Vjekoslav Štefanić, npr. u
Kvadrigi duhovnim zakonom: “Jezik teksta je narodni, čakavski, koji ponešto ćuti
blizinu kajkavskoga, na pr.: da ne bu gospodoval' 30" (Štefanić 1960: 234). Pri
tome Štefanić kajkavizme objašnjava podrijetlom, tj. veže ih uz teren gdje se do-
diruju čakavština i kajkavština. Stjepan Damjanović smatra da to nije morao biti
jedini razlog za uvođenje kajkavizama, nego je to moglo biti povezano i s koncep-
cijom građenja jezika neliturgijskih knjiga (Damjanović 1984: 154). Kad je riječ
o kajkavizmima u našim tekstovima 15. i 16. stoljeća, otvara se niz nerazjašnjenih
pitanja, od kojih su, prema mišljenju S. Damjanovića, dva najvažnij:

1. što se u određenom povijesnom periodu može smatrati kajkavizmom i
kako izbjeći nesumnjivu opasnost da nas zavede naš današnji osjećaj;

2. što je u 15. i 16. stoljeću kajkavizam, a što zajedničko blago kajkavskog
i čakavskog narječja.

Pri utvrđivanju vjerojatnih kajkavskih razlikovnih obilježja, prema E. Her-
cigonji, moramo imati u vidu neke povijesnodijalektne činjenice:

1. iako se dijalektni sustavi hrvatskoga jezika definitivno oblikuju, tj. dife-
renciraju između 12. i 15. stoljeća, sve do 14. stoljeća nisu postojale velike ra-
zlike između tih dijalekata, osobito na kopnu gdje su se preplitali;

2. zapadnojužnoslavenski je prajezik imao dugo zajedništvo, najkasnije se
razdvajaju primorska i panonska skupina dijalekata;

3. u sklopu čakavštine uočljiva je neprijeporna naročita bliskost sjeverozapa-
dno čakavskog, posebice u leksiku, s kajkavskim (Hercigonja 1983: 352-353).

 

 

 

346