Marinka Šimić: Kajkavizmi u Tkonskom zborniku Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33 (2007), str. 343-370 kavsko i kajkavsko narječje. Franjo Fancev je upozorio na činjenicu da se kaj- kavska književna riječ davno prije reformacije dodirivala s čakavskom. Najveći broj relevantnih spoznaja o prodoru kajkavizama u hrvatsku književ- nost dugujemo Eduardu Hercigonji, koji je utvrdio da je u hrvatskoglagoljskim zbornicima već od početka 15. stoljeća čakavska osnova impregnirana kajkav- skim elementima, što traje na dijelu glagoljaškog areala duboko u 16. stoljeće. Taj prodor kajkavizama, već u prvim desetljećima 15. stoljeća, početak je nastojanja da se premoste dijalekatske granice (Hercigonja 1983: 303-385). Prvo ozbiljnije uvođenje kajkavštine iz sfere govorne u sferu pisane riječi čine kajkavizmi kon- centrirani u pojedinim kapitulima glagoljskih zbornika kasnog srednjeg vijeka, a među njima posebno mjesto zauzima Petrisov zbornik: “...jezik jedne trećine od oko 160 članaka tog kodeksa s promjenljivom čestoćom impregniran je kajkavi- zmima sviju razina. Ovako intenzivna interpolacija kajkavizama u hibridnu čakav- sko-crkvenoslavensku strukturu zborničkih tekstova nije zastupljena ni u jednom drugom glagoljaškom spisu" (Hercigonja 1983: 309). Na elemente kajkavskog sustava u hrvatskoglagoljskim tekstovima upozorio je Vjekoslav Štefanić, npr. u Kvadrigi duhovnim zakonom: “Jezik teksta je narodni, čakavski, koji ponešto ćuti blizinu kajkavskoga, na pr.: da ne bu gospodoval' 30" (Štefanić 1960: 234). Pri tome Štefanić kajkavizme objašnjava podrijetlom, tj. veže ih uz teren gdje se do- diruju čakavština i kajkavština. Stjepan Damjanović smatra da to nije morao biti jedini razlog za uvođenje kajkavizama, nego je to moglo biti povezano i s koncep- cijom građenja jezika neliturgijskih knjiga (Damjanović 1984: 154). Kad je riječ o kajkavizmima u našim tekstovima 15. i 16. stoljeća, otvara se niz nerazjašnjenih pitanja, od kojih su, prema mišljenju S. Damjanovića, dva najvažnij: 1. što se u određenom povijesnom periodu može smatrati kajkavizmom i kako izbjeći nesumnjivu opasnost da nas zavede naš današnji osjećaj; 2. što je u 15. i 16. stoljeću kajkavizam, a što zajedničko blago kajkavskog i čakavskog narječja. Pri utvrđivanju vjerojatnih kajkavskih razlikovnih obilježja, prema E. Her- cigonji, moramo imati u vidu neke povijesnodijalektne činjenice: 1. iako se dijalektni sustavi hrvatskoga jezika definitivno oblikuju, tj. dife- renciraju između 12. i 15. stoljeća, sve do 14. stoljeća nisu postojale velike ra- zlike između tih dijalekata, osobito na kopnu gdje su se preplitali; 2. zapadnojužnoslavenski je prajezik imao dugo zajedništvo, najkasnije se razdvajaju primorska i panonska skupina dijalekata; 3. u sklopu čakavštine uočljiva je neprijeporna naročita bliskost sjeverozapa- dno čakavskog, posebice u leksiku, s kajkavskim (Hercigonja 1983: 352-353). 346