L. TURKALJ, Sintaksa aktivnih participa u hrvatskoglagoljskom SLOVO 67 (2017) put glagola može upravljati objektima i imati druge dopune svojstvene gla- golima. Već kod Homera i Hezioda particip je potpuno razvijena vrsta riječi Kod potonjega je uglavnom atributan, dok je u predikatnom položaju manje uobičajen nego kod Homera. U grčkom se posebno razvila uporaba participa kao književnoga sredstva u značenju priložne surečenice, osobito kod povje- sničara i govornika (ROBERTSON 1915: 1098; 1110). Vođenjem misli, tj. tvrdnje prema finitnom glagolu, participi iziskuju manje energije u procesu razumijevanja čineći komunikaciju protočnijom, što omogućuje slušateljima da lakše slijede osnovne crte govora (RUNGE 2016, chapter 7). U usporedbi s infinitivom, u čijoj je biti da se njime iskazana radnja osjeti kao naumljena ili moguća, particip iskazuje stvarnost i objektivnost, tj. posto- janje neke radnje (DUKAT 2003: 331). Osim toga, dok je infinitiv apstraktan, particip je konkretan jer govori o osobi ili stvari koja radi ili djeluje (WALLA- CE 1996: 620). 2.1. Prijevodni jezik Dok u morfologiji i leksiku Septuaginta pristaje u suvremenu grčku koine, sintaksa uvelike pokazuje da je riječ o prijevodnom jeziku (SOISALON-SO- ININEN 1973: 1). U Novom zavjetu particip se upotrebljava češće nego u Starom, gdje je na nj donekle ograničujući utjecaj imao biblijski hebrejski jezik, što se osobito očituje u rjeđoj uporabi participa kao priložne surečenice (ROBERTSON 1915: 1099). Izostanak deklinacije kod hebrejskoga participa utječe na teže određiva- nje njegova karaktera. Hebrejski participi u ulozi odnosnih surečenica obično dolaze iza imenice na koju se odnose (WALTKE; O'CONNOR 1990: 612). Aktivni particip može u biblijskom hebrejskom imati značenja i karakteristike kakve imaju imenica (uglavnom nomen agentis) i pridjev upotrijebljen atri- butno i predikatno. Osim toga, hebrejski aktivni particip može imati ulogu predikata i odnosne surečenice (WALTKE; O?'CONNOR 1990: 613). Na grčki se prevodi participima, indikativima (najčešće onim prezenta aktivnoga) te imenicama. U grčkom jeziku helenističkoga razdoblja primjetna je veća pojava ana- litičkih glagolskih oblika, kako infinitivnih tako i participskih. lako se grč- ka perifrastična konstrukcija tvorena od participa prezenta s glagolom biti u prezentu i imperfektu pojavljuje i u klasičnom razdoblju, postaje češćom i obuhvatnijom u doba koine, jače naglašavajući durativnost radnje od sintetič- kih oblika i smanjujući donekle njihovu uporabu. Opisni oblici glagola biži u prezentu s participima perfekta i aorista nadomještaju sintetičke oblike per- fekta i aorista (BROWNING 1983: 32). U grčkom Starom zavjetu u uporabi 115