112| Tabula 13/

Među prijedloge koji u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku traže dopunu u
instrumentalu ili akuzativu uz nad, pod, prčd i za pripada i prijedlog meždu? ('među').

  

brojnih načina bilježenja toga prijedloga: mežda, meždu, meja, meju, med, mčd, meu, mej
i mei razabiru se glasovni likovi meždu i meju te apokopirano mej. Prvi je naslijeđen iz
starocrkvenoslavenskoga jezika, a druga dva plod su čakavskoga utjecaja.

Valja naglasiti da se o prijedlogu meždu u starocrkvenoslavenskom jeziku i u
njegovim kasnijim redal

 

ima malo pisalo.? Tako je, primjerice, u iscrenom radu
Stanislava Herodesa o prijedlozima u staroslavenskom jeziku (Gerodes 1963) prijedlogu
 meždu posvećeno tek nekoliko redaka u sklopu ostalih drugotnih prijedloga, a u mnogim
gramatikama toga jezika niti toliko. Dostojno je mjesto, međutim, taj prijedlog dobio u
Večerka (1993). Iscrpnu obradu donosi i Slovnik jazyka staroslovčnskćho (1973: 200-201).
O prijedlogu meždu u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku govori se u Vince (2010: 808-
809), a u Gadžijeva et al. (2014: 276) oprimjeruju se ukratko njegove najvažnije uloge.

Kao i većini prijedloga i prijedlogu meždu osnovno je značenje prostorno. Pritom

 

je značenjska komponenta mjesta — 'gdje' (uz instrumental) kao prototipna češća od

komponente cilja - 'kamo' (uz akuzativ).

Za razliku od lokativnih prijedložnih izraza na + L (1) i v + L (2) kod kojih se
promatrani objekt i lokalizator dodiruju, pa se stoga ti prijedlozi nazivaju kontaktnima il
inkluzivnima a lokativ lokacionim padežom, prijedložnim izrazima s instrumentalom —
orijentacionim padežom (Ivić 1983: 209): nad + |, pod + |, prčd + |, za + | i meždu + |
svojstvena je distaktnost (Pranjković 1993: 23) ili ekskluzivnost (Večerka 1993: 285).
Ekskluzivni prijedlozi izvješćuju o položaju objekta prema lokalizatoru, ali bez izravnoga
dodira.* Distaktni su i prijedlozi u izrazima: nad, pod, prčd, za i meždu s akuzativom u
označavanju cilja, dok su v i na s ciljnim akuzativom kontaktni (3)i (4):

 

* Budući da mu dopuna može biti u instrumentalu i u akuzativu, sinkretizam tih dvaju padeža u
 određenim slučajevima (primjerice, u imenica muškoga roda s o-osnovom u množini, a katkad i u
imenica s a-osnovom i ja-osnovom u jednini) može otežati raščlambu teksta. U većini slučajeva
ipak je jasno o kojem je padežu riječ — u (1') i (3') o akuzativu, a u (2| i (4 o instrumentalu:

(1')ot togo d('lne pričte budi meja bratio (RegBen 393)

(2) oko li potome meju bratić krotake i poslušane ne bude (RegBen 46b)
(3') az'šlu vi čk(o) ov'ce med vr'ki (CBč 381|

(4') ško luke svet'eči se med oblaki sl(a)ve (BrNz 370d).

* Većina gramatika suvremenoga hrvatskoga jezika, primjerice Floruschiitz 1916., Brabec et al
1952., Barić et al. 1979., Raguž 1997., Silić — Pranjković 2005. opisuje prijedlog među paralelno s
ostalim prijedlozima s istom rekcijom, osvrćući se stodobno i na njegova značenja. U Akademijinu
rječniku obradio ga je urednik Tomo Maretić.

* Kod prijedloga pod ekskluzivnost manje dolazi do izražaja jer prirodni zakoni (djelovanje sile teže)
priječe ostvarenje pune razdaljine između predmeta i lokalizatora na okomitoj osi