Hercigonja E.: Paleoslavistika, cyrillo.methodiana, glagolitika i književna medijevistika u djelu Vatroslava Jagića. Radovi Zavoda za znanštveni rad JAZU, br. 3, Varaždin 1989. ga utjecaja latinske Vulgate na slavenski prijevod. Ipak, pozornost autorova usredotočena je ovdje na problem odnosa prvotnog staroslavenskog prijevoda Apostola prema redakcijama (Lukijanova, Hesychijeva) njegova grčkog pred- loška. Od posebnog su značenja Jagićeva razmatranja o kreativnosti sla- venskih prevoditelja u sferi konstituiranja leksikona — mnaročito onog za apstraktne, teološke i filozofijske pojmove. Arheografski rad, kritičko izdavanje srednjovjekovnih glagoljičkih, ći- riličkih i latiničkih tekstova, Jagić je postupno, tijekom desetljeća, uzdi- gao na razinu koja je uglavnom analogna zahtjevima suvremene anegdotike. Smatrao je tekstološku kritiku i uopće poznavanje vrela bitno važnim elementom filološkoistraživačke djelatnosti. Znakovita je kao potvrda to- me činjenica da su već spomenute prve dvije knjige što ih objavljuje mladi Jagić godine 1864. (1. dio) i 1866. (2. dio) pod naslovom Primčri starohčrvat- skoga jezika upravo izbori komentiranih glagoljičkih i ćiriličkih tekstova iz kanonskih staroslavenskih spisa 10. i 11. st. i mlađih hrvatskoglagoljskih srednjovjekovnih (liturgijskih i neliturgijskih) rukopisa te iz ćiriličkih spo- menika srpskih, bosanskih kao i latinicom pisanih hrvatskih tekstova. Ja- gićevo neposredno komuniciranje s rukopisima omogućavalo mu je da već 1866, u predgovoru 2. knjizi Primčra, iznese neka iznenađujuća precizna zapažanja. Mislim ovdje, prije svega, na njegovu lapidarno iznesenu, no višestruko značajnu, tvrdnju da su hrvatski glagoljaši prilagođavajući (od polovice 13. st. dalje) svoje liturgijske (i biblijske) tekstove latinskom ob- redu i Vulgati prevodili s latinskog »ali dosta pravilnom slovčnštinom« (što znači hrvatskim redakcijskim tipom crkvenoslavenskoga jezika). U našoj je filologiji taj Jagićev navod — i ne samo taj — olako predan zaboravu. Na protegu jednog stoljeća ponavljana je uporno arbitrarna teza prema kojoj tobože neobrazovani i zapušteni glagoljaški popovi — 'pisci' i 'su- pisci', kako su se sami nazivali — nisu više znali ni tradicionalni crkveno- slavenski liturgijskoknjiževni jezik, a nekmoli latinski. Istraživanja novijeg datuma (Vj. Stefanić, J. Hamm, M. Pantelić, L. Tandarić i dr.) potvrđuju, međutim, ispravnost Jagićeve tvrdnje. I opet je jednom bio ispred svoga vremena... Već 1868. izlazi u Radu JAZU i prva Jagićeva rasprava paleografskoga sadržaja Građa za glagolsku paleografiju. Mihanovićev odlomak apostolara glagolskoga. U vremenu kada još nije bio poznat takav korpus glagoljskih kodeksa i fragmenata kao peinaestak godina kasnije, on, po riječima Jo- zefa Vajsa, bilježi ovdje »včštecka slova« (»proročanske riječi«) u svezi s razvojem hrvatske glagoljice (uglata stilizacija) i njena odnosa prema ob- lom, makedonskom razvojnom tipu. Iako prvenac Jagićevih paleografskih studija, već i ovaj rad — popraćen temeljitom studijom, tekstološkom us- poredbom s tekstom iz ćirilskoga Šišatovačkoga apostolara i litografskim otiscima (zbog paralelnoga paleografskoga uvida) pet manjih fragmenata — mosi sve odlike zreloga, metodološki primjerenoga paleografskoanalitič- koga postupka. 'Samo medijevist koji je iskusio svu težinu i složenost procesa teksto- loškokritičke raščlambe, čitanja, komentiranja i izdavanja srednjovjekov- nih rukopisa može u potpunosti ocijeniti veličinu i značenje Jagićeva do- prinosa slavističkoj znanosti u domeni arheografije. 16