ran neki zbornik probija na površinu — u većoj ili manjoj mjeri — lo- kalno jezično tlo autora, njegov sustav u okviru općih razvojnih smj: ranja čakavštine od 14. do 16. stoljeća. Na taj se način među tekstovima u sastavu zbornika, ostvaruje specifično jedinstvo: raznorodni sadržaji u heterogenom književnojezičnom ruhu povezani su trajnom nazočnošću sustavskih crta piščeva govora ili govora sredine u kojoj je om djelovao.* To adaptiranje piščeva izraza konkretnoj jezičnoj situaciji objašnjava i pojavu kajkavizma u nekim hrvatskoglagoljskim zbornicima (Vinodolski, Petrisov, Kolunićev, Zgombićev i dr). Napose je karakterističan u tom smislu — kao odjek traženja odgovarajućeg tipa jezika za pojedine spise — primjer nekoliko članaka na kraju Petrisova zbornika od £. 3440351 (Svetago Ivana Zlatoustoga o suetnom' žitiju, Kapitol' ot muke Hrstove, Ot sudnega dne, Kapitol' ot' pakla, Kapitol' ot pomilovanič crekvenoga i ot almužna, Se est' poznati človčku grehi svoe) koji sadrže retorički intonirana objašnjenja nekih vjerskih simbola, moralizatorsko-asketske refleksije, ispit savjesti i drugo štivo sličnog karaktera. Izgleda da je u tom ciklusu članaka autor ovog dijela Petrisova zbornika konačno našao formulu jezičnog sastava za ovakve neliturgijske tekstove namijenjene duhovnicima s područja — vjerojatno pokupskog — gdje je zbornik nastao. U svih šest citiranih kapitola se, naime, dosljedno i kontinuirano provodi interferiranje triju elemenata: tradicionalnog književnog, crkve- noslavenskog jezika te žive čakavske i kajkavske govorne riječi. Nave- dene činjenice upućuju na to da parcijalna analiza zborničkih članaka otežava i usporava* oblikovanje predodžbe o jeziku nekog zbornika kao cjeline, tj. izdvajanje iz te artificijelne, slojevite književnojezične struk- ture (koja je također, poput svakog jezika, 'sustav sustava'), ispod cr- kvenoslavenskih i inojezičnih nanosa, sustavske sveukupnosti čakavske osnove. Za konstituiranje spoznaje o tom temeljnom kompleksu irele- vantno je, držim, da li takvih elemenata u svakom pojedinom prilogu ima manje ili više, da li su u svakom zborničkom članku prevladale narodne ili eventualno crkvenoslavenske kategorije, u kakvom su one odnosu i slično (iako sve to nije — i ne može biti — irelevantno za neku drugu, specifičnu istraživačku namjeru). Da bi se, dakle, dobila sintet- ska slika spomenutog temeljnog jezičnog sloja jednog tipičnog zbornič- nog kodeksa (14. do 16. stoljeća) najsvrhovitije je simultano i sustavno izdvajanje u kategorijalne skupine leksičkih i gramatičkih karakteristika sviju članaka bez obzira na obojenost njihova izraza. Imperativ jezikoslovnih istraživanja usmjerenih u pravcu takve sinteze zacijelo je i pronalaženje i isticanje činitelja koji pokazuju da su bolji glagoljaški * To dolazi do izražaja pogotovo onda kada se radi o sadržajno i tematski raznovrsnim kodeksima nastalima prema predlošcima iz raznih razdoblja i govornih područja. * Teško bi se, naime, na osnovi pojedinačnog rješavanja, odvojenih analiza svakog članka nekog zbornika u smislu odmjeravanja suodnosa crkvenosla- venskih i narodnih elemenata mogli sintetizirati sudovi o jeziku pojedinoga kodeksa u njegovu lotalitetu i na svim razinama jezikoslovne analize (samo Petrisov zbornik ima 700 str. i oko 160 članaka), a pogotovo to isto ustanoviti za jezik čitave te književne produkcije. 150