ga, u neku ruku, i nadopunjuje. Danas, naime, kada još ne znamo ništa o mekoj kajkavskoj duhovnoj, neliturgijskoj književnosti u 15 st. koja bi se »dodirivala s glagolsko-čakavskom« upravo ovi — na mahove neobično frek- ventni — kajkavski pasusi Petrisova zbornika? (a sporadičkih kajkavizama ima i u nekim drugim zbornicima) predstavljaju na neki način, prvo ozbilj- nije uvođenje kajkavštine iz sfere govorne u sferu pisane riječi, gotovo sto- tinu godina prije Molitvenih knjižica Katarine Zrinske (1560. g.) i radova Mihalja Bučića. Prodor narodnog jezika u neliturgijske spise nije, međutim, frontalan i nije odmah značio — niti je mogao značiti — prekid s tradicijom posveće- nim, crkvenoslavenskim gramatičkim normama, frazeološkim klišejima i sintaktičko-stilskim rekvizitarijem, o čemu dovoljno rječito svjedoči posto- janje cijele skale prelaznih situacija. Iako se, dakako, može pretpostaviti postojanje niza razloga o kojima je eventualno moglo ovisiti — različito po intenzitetu — očuvanje staroslavenskih kategorija u ovim tekstovima* osnovni je uslov psihološki determiniran: izvjestan konzervativizam, nastojanje da se odjednom i posve ne prekine kontinuitet stoljetne upotrebe crkvenog jezika kao književnog. Sve je to, na izvjestan način, obavezivalo glagoljaške pisce, kopiste neliturgijskih tekstova da, pri prenošenju staroslavenskih predložaka u novu, čakavsku verziju, sačuvaju — mada nedosljedno i bez određenih kriterija — prema subjektivnim mjerilima i neke elemente njihova gramatičkog i stilskog sustava. Na taj je način u tijesnoj isprepletenosti broj- nih staroslovjenizama i narodnog čakavskog govora formiran onaj hibridni, artificijelni izraz tipičan za niz tekstova hrvatske glagoljaške književnosti od posljednjih desetljeća 14. stoljeća nadalje.? Stvaranje te specifične hibridne 3 Na neke izrazitije primjere kajkavskih intervencija u Petrisovu zborniku upozorio je Vi. Štefanić u svom prikazu sadržaja Zbornika u katalogu Glagoljski rukopisi otoka Krka, Djela JAZU, kni. 51, str. 359—393. A jeme problematiku tih razloga periferno dotiče Vi. Štefanić u svojol raspravi Glagoljski Transit svetoga Jeronima u starijem prijevodu, Radovi Staroslavensko g instituta 5, Zagreb 1964 (str. 109, 119, 131), a posebno se njima bavi A. Nazor, Jezični i pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljaškim tekstovima, Slovo 13, Zagreb 1963. 7 I pisac kodeksa Ms. Can. lit. 414, nastojeći da sačuva arhaične tonove crkvenosl venskog predloška u sugestivnoj apokaliptičkoj viziji, piše Viđenje apostola Pavla tim mje- šovitim jezikom, varirajući u istom (širem) kontekstu ili čak istoj rečenici crkvenoslavenske i čakavske elemente npr: +. . . komu služet' veseleći se zač' dobro delaju.« (1. I b) — »Kada sln'ce zaide . .. i kada zaidet' sln'ce ... (1. 1b) — »...ako je ča našego zlago dela v te- bi...« (1. 25) — na mesto koga nisi vidila.s (1. 2a) — dela_tvo& dobra i zlač Y druge muži i žene...* (1. 54) — +...ča se plačeši ošće nisi vidil' velikih' muke poidi vsled' mene i uzriš" gorše muke sedmericeju (1. 66) — »... i plamen' ogan'ni udiraše v lice...+ (1. Sb) — +... i plami ogan'ni udiraše nim" \ lice«. (1. 6a) — »... kada mi s vami v' mire biomo (čak. impf.) i vas' eidihom . hodeće i zlo šivući... a sada vidimo...a (1. 6b) — »...8 veliku radostiju gredeta s toboj i prišad'ša celovastta me radostiju velikoju...« (1. 7d). 211