ga, u neku ruku, i nadopunjuje. Danas, naime, kada još ne znamo ništa o
mekoj kajkavskoj duhovnoj, neliturgijskoj književnosti u 15 st. koja bi se
»dodirivala s glagolsko-čakavskom« upravo ovi — na mahove neobično frek-
ventni — kajkavski pasusi Petrisova zbornika? (a sporadičkih kajkavizama
ima i u nekim drugim zbornicima) predstavljaju na neki način, prvo ozbilj-
nije uvođenje kajkavštine iz sfere govorne u sferu pisane riječi, gotovo sto-
tinu godina prije Molitvenih knjižica Katarine Zrinske (1560. g.) i radova
Mihalja Bučića.

Prodor narodnog jezika u neliturgijske spise nije, međutim, frontalan
i nije odmah značio — niti je mogao značiti — prekid s tradicijom posveće-
nim, crkvenoslavenskim gramatičkim normama, frazeološkim klišejima i
sintaktičko-stilskim rekvizitarijem, o čemu dovoljno rječito svjedoči posto-
janje cijele skale prelaznih situacija. Iako se, dakako, može pretpostaviti
postojanje niza razloga o kojima je eventualno moglo ovisiti — različito po
intenzitetu — očuvanje staroslavenskih kategorija u ovim tekstovima* osnovni
je uslov psihološki determiniran: izvjestan konzervativizam, nastojanje da
se odjednom i posve ne prekine kontinuitet stoljetne upotrebe crkvenog
jezika kao književnog. Sve je to, na izvjestan način, obavezivalo glagoljaške
pisce, kopiste neliturgijskih tekstova da, pri prenošenju staroslavenskih
predložaka u novu, čakavsku verziju, sačuvaju — mada nedosljedno i bez
određenih kriterija — prema subjektivnim mjerilima i neke elemente njihova
gramatičkog i stilskog sustava. Na taj je način u tijesnoj isprepletenosti broj-
nih staroslovjenizama i narodnog čakavskog govora formiran onaj hibridni,
artificijelni izraz tipičan za niz tekstova hrvatske glagoljaške književnosti od
posljednjih desetljeća 14. stoljeća nadalje.? Stvaranje te specifične hibridne

 

3 Na neke izrazitije primjere kajkavskih intervencija u Petrisovu zborniku upozorio
je Vi. Štefanić u svom prikazu sadržaja Zbornika u katalogu Glagoljski rukopisi otoka Krka,
Djela JAZU, kni. 51, str. 359—393. A
jeme problematiku tih razloga periferno dotiče Vi. Štefanić u svojol
raspravi Glagoljski Transit svetoga Jeronima u starijem prijevodu, Radovi Staroslavensko g
instituta 5, Zagreb 1964 (str. 109, 119, 131), a posebno se njima bavi A. Nazor, Jezični

i pri određivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljaškim
tekstovima, Slovo 13, Zagreb 1963.

7 I pisac kodeksa Ms. Can. lit. 414, nastojeći da sačuva arhaične tonove crkvenosl

 venskog predloška u sugestivnoj apokaliptičkoj viziji, piše Viđenje apostola Pavla tim mje-
šovitim jezikom, varirajući u istom (širem) kontekstu ili čak istoj rečenici crkvenoslavenske

  

 

 

 

 

 

     
  

 

i čakavske elemente npr: +. . . komu služet' veseleći se zač' dobro delaju.« (1. I b) — »Kada
sln'ce zaide . .. i kada zaidet' sln'ce ... (1. 1b) — »...ako je ča našego zlago dela v te-
bi...« (1. 25) —

 

na mesto koga nisi vidila.s (1. 2a) —

 

dela_tvo& dobra i zlač Y druge muži i žene...* (1. 54) — +...ča
se plačeši ošće nisi vidil' velikih' muke poidi vsled' mene i uzriš" gorše muke sedmericeju
(1. 66) — »... i plamen' ogan'ni udiraše v lice...+ (1. Sb) — +... i plami ogan'ni udiraše
nim" \ lice«. (1. 6a) — »... kada mi s vami v' mire biomo (čak. impf.) i vas' eidihom .
hodeće i zlo šivući... a sada vidimo...a (1. 6b) — »...8 veliku radostiju gredeta s toboj
i prišad'ša celovastta me radostiju velikoju...« (1. 7d).

 

   

   
     
 

211