mirakulima, prikazanjima, pjesmama i svjetovnim pripovjestima glagoljaških zbornika (i ostalih neliturgijskih spisa) kopisti, prevodioci, obrađivači oslo- bađali su se jezičnih normativa i shema liturgijske književnosti, izgrađujući postupno elemente rimarija i novu čakavsku književnojezičnu fakturu koja je bila podjednako bliza i neposrednoj čitalačkoj publici »kav'čenakoms... ki imaju knige gdi se mogu učiti«! — tj. duhovništvu — i njegovoj seoskoj pastvi — »priprošćima« — čiji je vjerski odgoj trebalo olakšati i obogatiti novim sadržajima upravo posredstvom odgovarajućih tekstova ovih kodeksa. Koncepciju na takvoj osnovi izgrađene pastoralne aktivnosti glagoljaškog svećenstva, potrebu učenja bliska i razumljiva puku, veoma precizno — gotovo programatski — određuje anonimni pisac Petrisova zbornika (1468. god.) nam? (e) biti meštrom? i učiti i prosvećati plku tmu ki ništr' ne z'naju ni včdč vole božie... (£. 46). D(I)žan' es(t') redovnik? često krat' tima- čiti pred? plkom? s(ve)to e(van)i(e)li(e) b(o)žie. I ina s(ve)tač pisanič i na poznanie pravdi i života (f. 46b)... I nikoli ne prodekui ča se razumeti ne morč ni im liho govori.... (£. 47). Do koje je mjere bila vitalna ta koncepcija šire društvene angažiranosti i funkcije knjige ponarođivanjem njena jezika, po- kazuje npr. i činjenica da autor Petrisova zbornika postepeno, sve inten- zivnije prema kraju svog kodeksa, u hibridnu staroslavensko-čakavsku ili posve čakavsku strukturu upliće i jedan nov faktor — kajkavštinu — i to u takvoj koncentraciji da u nekim člancima kajkavština mjestimice daje osnovni ton jezičnom sastavu što očito valja shvatiti kao rezultat nastojanja da se pisana riječ prilagodi konkretnoj govornoj situaciji područja na ko- jem je pisac djelovao. Činjenica da je npr. pisac Petrisova zbornika (kojega je Vj. Štefanić s pravom nazvao »inteligentnim pisarom«) u jednu trećinu zborničkih »kapi- tula«, »čteniče, »govorenič« i »tlmačenić« unio — razasuto ili kontinuirano u većim tekstovnim cjelinama — kajkavske leksičke, fonematske i morfematske elemente daje novu dimenziju tvrdnji F. Fanceva da se »... uostalom kaj- kavska duhovna književnost davno prije reformacije dodirivala s glagolsko- -čakavskom književnosti, potvrđuju kajkavski elementi u Petrisovu glagol- skom zborniku od g. 1468. (isp. Arkiv za povjesn. jugoslav. knj. IX., str. 149).« Fancev je, kao što se vidi, ovaj svoj oprezno formulirani zaključak (O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, Zbornik kralja Tomislava, 1925, str. $50) zasnovao na odlomcima Petrisova zbornika koje je V. Jagić objavio u Arhivu (pripovijesti o Akiru i Troji, neki apokrifi), ne znajući da stvarna situacija znatno uvjerljivije govori u prilog njegovu stanovištu pa + Kolunićev zbornik (1486. god.) Djela JAZU, knj. 12, str. 239. 210