mirakulima, prikazanjima, pjesmama i svjetovnim pripovjestima glagoljaških
zbornika (i ostalih neliturgijskih spisa) kopisti, prevodioci, obrađivači oslo-
bađali su se jezičnih normativa i shema liturgijske književnosti, izgrađujući

postupno elemente rimarija i novu čakavsku književnojezičnu fakturu koja
je bila podjednako bliza i neposrednoj čitalačkoj publici »kav'čenakoms...
ki imaju knige gdi se mogu učiti«! — tj. duhovništvu — i njegovoj seoskoj
pastvi — »priprošćima« — čiji je vjerski odgoj trebalo olakšati i obogatiti
novim sadržajima upravo posredstvom odgovarajućih tekstova ovih kodeksa.
Koncepciju na takvoj osnovi izgrađene pastoralne aktivnosti glagoljaškog
svećenstva, potrebu učenja bliska i razumljiva puku, veoma precizno —
gotovo programatski — određuje anonimni pisac Petrisova zbornika (1468.
god.) nam? (e) biti meštrom? i učiti i prosvećati plku tmu ki ništr' ne
z'naju ni včdč vole božie... (£. 46). D(I)žan' es(t') redovnik? često krat' tima-
čiti pred? plkom? s(ve)to e(van)i(e)li(e) b(o)žie. I ina s(ve)tač pisanič i na
poznanie pravdi i života (f. 46b)... I nikoli ne prodekui ča se razumeti ne morč
ni im liho govori.... (£. 47). Do koje je mjere bila vitalna ta koncepcija šire
društvene angažiranosti i funkcije knjige ponarođivanjem njena jezika, po-
kazuje npr. i činjenica da autor Petrisova zbornika postepeno, sve inten-
zivnije prema kraju svog kodeksa, u hibridnu staroslavensko-čakavsku ili
posve čakavsku strukturu upliće i jedan nov faktor — kajkavštinu — i to
u takvoj koncentraciji da u nekim člancima kajkavština mjestimice daje
osnovni ton jezičnom sastavu što očito valja shvatiti kao rezultat nastojanja
da se pisana riječ prilagodi konkretnoj govornoj situaciji područja na ko-
jem je pisac djelovao.

 

 

Činjenica da je npr. pisac Petrisova zbornika (kojega je Vj. Štefanić s
pravom nazvao »inteligentnim pisarom«) u jednu trećinu zborničkih »kapi-
tula«, »čteniče, »govorenič« i »tlmačenić« unio — razasuto ili kontinuirano u
većim tekstovnim cjelinama — kajkavske leksičke, fonematske i morfematske
elemente daje novu dimenziju tvrdnji F. Fanceva da se »... uostalom kaj-
kavska duhovna književnost davno prije reformacije dodirivala s glagolsko-
-čakavskom književnosti, potvrđuju kajkavski elementi u Petrisovu glagol-
skom zborniku od g. 1468. (isp. Arkiv za povjesn. jugoslav. knj. IX., str.
149).« Fancev je, kao što se vidi, ovaj svoj oprezno formulirani zaključak
(O najstarijem bogoslužju u Posavskoj Hrvatskoj, Zbornik kralja Tomislava,
1925, str. $50) zasnovao na odlomcima Petrisova zbornika koje je V. Jagić
objavio u Arhivu (pripovijesti o Akiru i Troji, neki apokrifi), ne znajući da
stvarna situacija znatno uvjerljivije govori u prilog njegovu stanovištu pa

+ Kolunićev zbornik (1486. god.) Djela JAZU, knj. 12, str. 239.

210