GLAGOLJSKA VERZIJA PUNE REDAKCIJE PAVLOVE APOKALIPSE IZ OXFORDSKOG KODEKSA Ms. Can. lit. 414 Eduard Hercigonja U kontekstu još uvijek nedovoljno istraženih i ocijenjenih razvojnih tendencija glagoljaške književnosti kasnog srednjeg vijeka posebno mjesto, nesumnjivo, pripada nastojanjima — često anonimnih — autora da prošire horizontalni domet svoje književne djelatnosti u smislu njena prilagođavanja sve intenzivnijim i raznovrsnijim potrebama svakodnevne duhovničke prakse. Najizrazitiju manifestaciju te težnje da se glagoljaškom svećenstvu pruže spisi čiji bi tematski diapazon prelazio okvire tradicionalne funkcionalnosti tekstova namijenjenih oficijaturi, čitanju u duhovničkom kolegiju, pred- stavljaju neliturgijski kodeksi 14—16 st.! Zamišljeni i komponirani kao manuali, koji su uglavnom trebali služiti teološkom i općem obrazovanju svećenika i svećeničkog podmlatka te pučkoj katehezi, ovi veliki eklektički rukopisi inicirali su istovremeno i formiranje novih shvaćanja o prirodi knji- ževnog jezika proznih spisa? u glagoljaškoj knjizi. Komunikativnost cijelog tog kompleksa naše medievalne neliturgijske književne produkcije izražena je, naime, ne samo u općoj orijentaciji njena repertorija nego — a to je suštinski nov kvalitet? — i u prekidu s tradicijom koja je kodificirala upo- trebu staroslavenskog jezika kao isključivog sredstva književnog izraza. U teološko-didaktičkim i moralizatorskim člancima; molitvenim formulama, ritualnim uputama, propovjedima s »ekšemplima«, apokrifima, legendama, 1 Osim zbornika tipa Code slave 73 pariške Nacionalne biblioteke (u kojem ima i liturgijskih tekstova), Ivančićeva, Vinodolskog, Zgombićeva, Kolunićeva, Petrisova, Tkon- skog, Grškovićeva i dr. ovdje valja uvrstiti i tematski jedinstvene rukopise: Zrcalo, Cvet ot krćposti, Blagdanar, Kvadrigu, Antonin, Disipul, nesačuvane knjige legendi i sl. 3 Na trajniju — i vrlo ranu — prisutnost tih novih tendencija u poetskim tekstovima koji, od samog početka, izrastaju iz strukture narodnog jezika, s izvornim rimarijem, upućuju čakavski dvanaesterci i osmerci u kolofonu Novakova misala (1368), stihovi legende o sv. u Pariškom Code slave 11, prijevod Pjesme nad_pjesmama u glago- ima i misalima, i cijela rimovana produkcija (šekvencije, obredne pjesme, plačevi, prikazanja) hrvatskih glagoljaša sačuvana pretežito u zbornicima. Izuz:tak je — kao što su utvrdili J. Hamm i M. Pantelić — donekle prepjev Dies irae (Berlinski misal 1402. g.) u kojem se sreću i crkvenoslavenski leksički elementi što je i razumljivo s obzirom ma to da je ta pjesma predstavljala dio obreda za mrtve. 3 Poseban problem predstavlja upotreba narodnog jezika u glagoljskim javnim i pri- vatnopravnim dokumentima. 14 RADOVI STAROSL. INSTITUTA 209