M. Bogović, Staroslavenska liturgija i Parčićev misal, str. 209-225. 211 smetnju da on prijeđe i u hrvatsku glagoljsku liturgiju. Karaman će u svojem izdanju misala (1741) tu rusifikaciju još dosljednije provesti. Razumljivo je, da naši glagoljaši nisu bili zadovoljni tim prijelazom. Splitski svećenik Stjepan Ružić (Rosa) išao je po raznim krajevima i ggovorio da Karamanov misal treba spaliti, jer sadrži, ne samo jezične, nego i vjerske pogreške. On je bio za uvođenje u liturgiju »bosansko-dubrovačkog« jezika, smatrajući ga matičnim jezikom (lingua mater), od kojega su izvedeni svi drugi slavenski jezici. Budući da su izvedenice ljudsko djelo nemaju pravo u svete knjige, a »lingua mater« je jezik kakvog je Bog stvorio.' Bio je to pokušaj da se u liturgiju uvede narodni jezik, za što u ono vrijeme nije bilo osjećaja u crkvenom središtu, pa Karamanu nije bilo teško, iako se dosta potrudio napisavši cijelu knjigu, da isposluje zabranu Ružićeva prijedloga. Papa Benedikt XIV. enciklikom »Ex pastorali munere« naređuje 1754. da se u glagoljskim liturgijskim knjigama ne smije upotrebljavati govorni jezik, što je, ustvari, značilo da je zakonit samo onaj jezik koji je u Karamanovom misalu. Zacijelo, papa ne bi imao ništa protiv da je u misalu bila hrvatska redakcija staroslavenskog jezika, umjesto one ruske, ali takav misal nije nitko bio u stanju prirediti, jer je znanje naših glagoljaša u to vrijeme bilo veoma oskudno. Osim toga, prihvaćanje jezika ruskih liturgijskih knjiga ulazilo je u tadanju »Ostpolitik« papinske diplomacije, koja je gajila nadu da će pravoslavni Rusi lakše prihvatiti jedinstvo s katoličkom Crkvom, ako prepoznaju svoj jezik u njezinim knjigama. Za takva nastojanja papine kurije i zastupnika iste ideje u nas, u prvom redu Zmajevića i Karamana, naš pop glagoljaš nije imao mnogo sluha, i rado je slijedio onoga koji bi njegovo unutarnje neslaganje jasnije formulirao. Ružićeva ideja njima je bila mnogo bliža nego Karamanova. Tako ih ni papina stroga naredba nije uspjela svuda skloniti da prihvate Karamanov misal. Skupina senjskih svećenika moli 1768. Propagandu da ne prihvati Matiju Sovića za priredivača glagoljskog brevijara, opravdavajući svoju molbu time što je Sović »učenik zadarskog nadbiskupa (Karamana, 1 | Usp. Mile BOGOVIĆ: Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Zagreb 1982., str. 137-138.