210 RIJEČKI TEOLOŠKI ČASOPIS, god. 1 (1993) br. 2 1. Rusifikacija liturgijskih knjiga hrvatskih glagoljaša Kada naši glagoljaši u 17. stoljeću nisu imali dovoljno znanja ni imanja da za svoje potrebe prirede i tiskaju liturgijske knjige, prekinut je prirodni razvoj tog liturgijskog jezika hrvatske redakcije. Vrijeme uskočkoga Senja (1537-1616), u kulturnom pogledu je veoma siromašno. Nije se u Senju tada moglo ozbiljnije raditi na izdavanju knjiga, niti se to smatralo posebno važnim, premda je Tridentski sabor (1545-1562) preuredio sve liturgijske knjige. Nakon što su pojedine obnovljene knjige izišle na latinskom jeziku, postojala je obveza da se svako drugo izdanje s tim uskladi. U biskupijama Senjskoj i Modruškoj za tridentsku obnovu bilo je osjećaja tek završetkom uskočkog rata, što se poklapa s dolaskom na biskupsku stolicu Ivana Krstitelja Agatića (1617-1640). On je uskoro, po preuzimanju biskupske službe, pokrenuo pitanje liturgijskih knjiga. Njih je, naime, trebalo izdati ne samo zbog toga što su stare nakon tridentske obnove postale nezakonite, nego i stoga što je predtridentskih bilo premalo, i to dotrajalih. Pogotovo su dotrajali brevijari, koji su svaki dan bili u rukama svećenika najmanje sat vremena. Može li koja knjiga izdržati takvu »torturu« preko 100 godina? A od brevijara poznata su nam do tada samo tri izdanja: onaj iz 1491. (nedavno objavljen u reprint izdanju), Baromićev dvije godine kasnije, te drugo izdanje toga u redakciji omišaljskog župnika Brozića 1561. Misala imamo do tada 4, a zadnji onaj Kožičićev (1531) tiskan je pred gotovo 100 godina. Na Bribirskoj sinodi oko 1620. svećenstvo Modruške biskupije, predvođeno biskupom Agatićem, donosi odluku da se pristupi tiskanju novih liturgijskih knjiga. Kongregacija za širenje wjere (Propaganda), osnovana 1622., pružit će materijalnu i stručnu pomoć u tome, ali se od nje, dakako, nije moglo očekivati da će imati osjećaj za vjernost hrvatskoj redakciji. Staroslavenski jezik u liturgiji imali su također sjedinjeni Rusini, a nešto prije toga rusinski monah Milentije Smotritski (1619) objavio je gramatiku ovog jezika. To je, ustvari, isti jezik kojim su pisane ruske crkvene knjige. Levaković, kojemu je povjereno da priredi liturgijske knjige za hrvatske glagoljaše, i sam nevješt u staroslavenskom jeziku, primit će stručnu pomoć rusinskih monaha, pa će u njegov misal (1631), a još više u brevijar (1648), ući jezik ruskih liturgijskih knjiga. Tim su se jezikom, naime, služili u liturgiji i sjedinjeni rusinski monasi pa rimske crkvene vlasti nisu vidjele