M. Bogović, Staroslavenska liturgija i Parčićev misal, str. 209-225 209 Mile Bogović STAROSLAVENSKA LITURGIJA U BISKUPIJAMA SENJSKOJ I MODRUŠKO] U 19. STOLJEĆU I PARČIĆEV MISAL Dr. Mile Bogović, Visoka bogoslovska škola u Rijeci, izvorni znanstveni rad UDK: 264-01(003.349) = 808"18" U novom vijeku naše se glagoljaštvo nije moglo uspješno nositi s brojnim nedaćama, a jedna od posljedica toga stanja jest i rusifikacija liturgijskih knjiga. U biskupijama senjskoj i modruškoj sve više otklanjaju te knjige i za sve dijelove mise koji se glasno čitaju upotrebljava se hrvatski jezik iz Šćaveta. Kad je 1893. Parčićevim misalom vraćena u liturgiju hrvatska redakcija u mnogim je župama nastala pobuna, koju su negdje podržavali i svećenici, jer se u praksi otišlo dalje u smislu približavanja liturgijskog narodnom jeziku. * .* Staroslavenski jezik crkvenih knjiga bio je tzv. književni jezik i kao takav nije nikada bio potpuno izjednačen s govornim jezikom. To vrijedi, dakako, i za onaj jezik koji se nalazi u misalima i brevijarima hrvatskih glagoljaša. Takvu distancu nisu tražile samo crkvene odredbe nego i vjernost predlošcima iz kojih su knjige prepisivane te osjećaj svetoga u predanim liturgijskim tekstovima: čovjeku nije dopušteno mijenjati ono što je sveto, nego treba dopustiti da to sveto njega mijenja. Takvo poimanje svetoga je misao Sv. Braće - da u liturgiji treba biti narodu razumljiv jezik - donekle paraliziralo, jer nije dozvoljavalo da se liturgijski jezik oslanja na narodni, slijedeći njegov in rirodni razvoj. (U neliturgijskim tekstovima drugi su razvojni iteriji.) Uza sve to imao je i liturgijski jezik svoj razvoj i to upravo u smjeru govornog jezika pojedinih naroda. I jezik liturgijskih knjiga naših glagoljaša poprimio je neke stilske i leksičke osobine hrvatskog govornog jezika.