-M. Čunčić, Odlomak glagoljskog brevijaraiz Banja,
 Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 44/2002., sr. 47-98.

 

Rekonstrukcija kodikoloških veličina

Na slici 1 prikazane su dvije fotografije unutarnjih stranica dvolista (Iv i 2r) spojene
na slici 2. Očito je da sredina dvolista nije na hrptu omotane knjižice jer je kod oblikovanja
omota pomaknuta malo na stranu pa je odrezan samo jedan vanjski rub na £. 1

Veličina dvolista može se rekonstruirati prema postojećim rubovima (sl. 3): vanjsi
1ub na £. 2 iznosi 2 cm, i može se pretpostaviti da je i na f, 1 bio 2 cm. Razmak između stu-
paca 14 i 2a iznosi 2 cm, tj. unutarnji rub na svakoj stranici iznosi po 1 cm. Visina — stupc:
je 18 cm, a širina dvostupačnoga teksta 13 cm na obje stranice, s tim da stupci nisu pra
'Ukupna širina dvolista iznosi 32 cm.

Donji rub nije svuda jednako i je 3.5 cm, a najuži 3 cm. Odgovor na
pitanje kakav je rub bio u cijelom kodeksu dobije se pomoću dijagonala. Kad se podigne
dijagonala na bazi donjega ruba od 3,5 cm, polazeći kroz donji ugao, ona promaši gornji, a
prolazeći kroz gornji ugao promaši donji (desna stranica, sl. 4). Ako se, bez obzira na donji
1ub, povuče pravilna dijagonala (lijeva stranica, sl. 4), njezino sjecište s donjim rubom po-
kazuje dimenzije od 3 cm (sl. 5). Znači da je veličina donjega ruba u ostatku kodeksa bila 3
<m. Prema tome se može rekonstruirati i veličina gornjega ruba: ona iznosi 1,5 cm (sl. 6)
Izvoma visina kodeksa iznosi 3+18+1,5 = 22,5 cm, a izvoma širina lista je 2+13+1 = 16
em.

 

 

    

  

 

 

 

    

'Te veličine odaju kodikološku obradu i znanje: donji rub je dva puta viši od gornje-
£a, a vanjski dva puta širi od unutarnjega. Pred nama je kodeks koji je napravljen u dobrom
skriptoriju. Možemo pretpostaviti da je to bio benediktinski samostan Ćokovac u Tkonu na
Pašmanu, a ima i spomenute rubne rupe za linije poput Pašmanskog brevijara.

  

Jezik

 

'Tekst je pisan hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika. Neke riječi poka
zuju starinu, kao npr. “koterimi" u sintagmi “koterimi utežani" (la 1), zatim 1. sigmats
aorist, npr. u rečenici: “Iže bo &kože 7čhi» poznaet» krivinju svoju" (la 35), a stara “-m
promjena prisutna je u lokativu: “se e(ste) dom» g(ospod)m. kršpko sazidan' i dobro
osn(ovam) m> tvr(d&) k(a)m(e)ne" (1b 16), ali i glavna promjena u navedenoj antifoni na
drugom mjestu: “na tvrde kamenć" (1a 30). S druge strane postoji i mladi, posve hrvatski
nastavak za akuzativ “-oga": “[A d]rugoga iscčlajuče uprašaet' a drugoga prebivaniems
svoee ljubvi častit"“ (Ie 15-16).

Provedena je vokalizacija poluglasa, npr. “konac»" (2b 11-12), “opotaknet»" (1a 6),
“plamenams" (2a 12). Ali ima i obrnutih primjera gdje umjesto izvoroga “a" piše poluglas
kao u već navedenom primjeru “ne tvr(d8) k(a)m(e)ne" (1b 16), i drugdje, npr.: 14 9, Ia 1,

 
   

 

 

 

 

     

      

 

1b 27 i 36) za prijedlog “na", i u vezniku “da": “do rasmotrit" sv&t' (sic!) svoju" (la 21).
Zatim nalazimo “8" za “e" u primjerima “voddi &k(o) ov'če iosipa sčdči n» herofime" (la
10-11), ili za “i" u vlastitom imenu grada Jerihona: “V'šad» is(us)» prohočaše erčhu" (1b

    

17), a “ju" stoji umjesto “u" u primjeru “is(us)a va vnjutrm"ni dom" pričte m. stam." (Ib
36).

49