LIČKA REVIJA 29

znakovi.' Začudo i oni autori koji u nabrajanju ćirilskih slova izvedenih iz grčkog pisma
navode upravo ona za koja Hrabar kaže da su stvorena prema grčkom alfabetu, na drugim
mjestima zastupaju mišljenje da je Hrabar govorio o stvaranju glagoljice.“

Već sama činjenica da i Žitja i Hrabar govore da je slavensko pismo nastalo čudesnim
Božjim uplitanjem trebala bi biti dovoljan razlog da znanstvenik sve to pokuša spustiti na
ljudsku razinu. Naime, ono u Žitijima, da je Sv. Čirilu na čudesan način Bog objavio novo
pismo za novi narod, jest uobičajeni način pisanja srednjovjekovnog pisca koji svi
stvari pripisuje i
da ju je trebalo čuvati Bož bveliškik atlčritelof: Od" svetičatjedičii1čero: btiiiV:
Jeronim, a drugi put sv. Čiril. Već prema tome gdje je i kada neki od njih imao autoritet,
Kad bismo tu rečenicu prevodili na suvremeni govor, onda bismo rekli da su Sveta braća (ili
Sv. Čiril) dugo radili dok su sastavili novo pismo, ili pak da su se dali na istraživanje postoje
li negdje već učinjene predradnje za njihov zadatak. Učenim ljudima u središtu tadanje
svjetske kulturc i civil e bilo teško doći do potrebnih informaci;

Svjedočanstvo neprenosivih spomenika

 

 

 

  
    

 

 

      

 

Kad bismo na temelju natpisa prosudivali gdje je nastala glagoljica. najlogičniji bi
zaključak bio: nastala je ondje gdje su joj najsta! meni spomenici. Najstariji, najbrojniji i
najvredniji glagoljski natpisi u kamenu smješteni su u Kvarnerskom bazenu i njegovoj
okolici. Možemo bez oklijevanja zaključiti s Brankom Fučićem “da se kompaktna
teritorijalna jezgra naših najstarijih glagoljskih natpisa iz XI, XII i XIII stoljeća nalazi na
hrvatskom sjeverozapadu".“ Istina je da su neki spomenici izvan hrvatskog prostora obično
datiraju kao stariji od prvih naših Kamenih spomenika, ali to ipak ne mora biti presudno, jer
mi imamo dokaza da se glagoljica kod nas upotrebljavala prije pojave pronađenih kamenih
spomenika. U vrijeme sabora u Splitu 925. ona je već raširena: u redovnoj je upotrebi u
liturgiji. Ona se ne javlja tada kao neka nadolazeća mogućnost. Neke dalmatinske biskupije
su već dobrano njome “zaražene“. Osim toga, ti “stariji“ natpisi koji su stariji od_onih na

“hrvatskom sjeverozapadu" imaju uglavnom osobine grafita, tj. ugrebotina, što može biti
djelo i slučajnog prolaznika', dok natpisi uklesani u kamen poput Baščanske ploče, Krčkog
natpisa, Valunske ploče, i dr. odaju trajnost i stabilnost.

       

   

 
   

     

 

 

 

 

Slušajući govor glagoljskih tekstova uklesanih u kamen ne bismo mogli nipošto doći
do zaključka da je to pismo presađeno u našu zemlju iz Moravske u kojoj nije do sada

 

 

* Hrabar kaže: "A

\vo su slavenska slova. kako ih valja pisati i izgovarati: a, b. v, i tako dalje do e. Od njih su 24
slična gri alosvovaca v g d e z i h č k l mon, kss o p.r s d u Q h. ps. a.a 14 su po
ivenskom jeziku. i to su ova: b, ž. 3. ć. Č. 8. št. p. . 5. 6. di. str. 161-162). Bratu
komentaru kaže da sličnost s grčkim slovima nije pa ) nego po glasovnoj podudarnosti i
po porciku u azbučnom redu (sir. 162. bilj. 7). Katičić pak prigovara Japundžiću zbog toga što ne uvažava dokaze
koje je Kuljbakin iznio u prilog tvrdnji da [Irabar govori o glagoljici a ne o čirilici (1= pitanje... str. 190). ali
ljenje na temelju svojih anja. Filolozi poznaju zakonitosti svoje struke bolje nego
povjesničari, ipak mi se čini da je u slučaju Hrabra već na prvi pogled uočljivo da je riječ o ćirilici. Ako bi Irabar
imao u vidu glagoljicu, onda bi se za to pismo moglo reći da je nastalo na osnovi grčkoga. što se palcografški ne
može dokazati.

* Stjepan DAMJANOVIĆ. Slovo iskona. Zagrčb. 2002., str. 50
* B. FUČIĆ, Glagoljski natpisi, Dijela JAZU. knj. 57. Zagreb. 1982., str. 2

 

     
     

ić u svom

    

   

     
        

        

 
   

 

   

   

 
  

 

* Ovdje samo upozoravam da je veoma slabo razradeno misionarenje prvih pokrštenih Slavena (Hrvata) među
ostalim Slavenima. U prvom tisućljeću pokršteni narodi odmah su slali svoje misionare među nepokrštene
narode. osobito kada je medu njima bila jezična blizina. Nema sumnje da su pokršteni !r jadranskoj obali
i na otocima širili kršćanstvo ne samo među subraćom na kopnu. nego i među ostalim slavenskim narodima. U
tom smislu može nam poslužiti i legenda o sv. Ivanu Hrvatu kojega nalazimo u Češkoj .Razumljivo je da se taj
misionarski rad služio jezičnim pogodnostima koje su imali krajevi otkuda su misionari došli. Tako je moglo doći
idotih a. Zbog prolaznog karaktera tih misija nije se ta praksa dublje ukorijenila pa nije nigdje urodi

uklesavanjem glagoljskih slova u kamen.