Serafisa (Seraphisa). U središtu grada, na forumu gdje je bio Kapitol, o čemu postoje indicije zasnovane na natpisima iz III. stoljeća, najvjerojatnije se obdržavao i carski kult, na mjestu gdje se dijelom nalazi današnja katedrala. Na trgu Cimiteru, pred ulazom u katedralu, kasnoantički mozaik s geometrijskim ornamentima i stiliziranim vegetabilnim likovima, izrađen od crno-bijelo-crvenih kamenčića, s motivom "Salomonova" čvora, najvjerojatnije pripada ranokršćanskom sakralnom objektu većih dimenzija, podignutom na mjestu poganskoga hrama, i svjedoči o postojanju organizirane kršćanske zajednice u Seniji na prijelazu V. u VI. stoljeće. To potvrđuju i nalazi ulomaka starokršćanske kamene plastike: sarkofaga, pluteja i pilastra, datirani u raz- doblje od V. do VII. stoljeća, a i povijesno relevantni podaci govore o todo- bnom postojanju biskupije u Seniji. Senjska biskupija odnosno senjski biskup prvi se put spominju u po- slanici pape Inocenta I. (402. — 417.) senjskom biskupu Laurenciju u vezi sa suzbijanjem krivovjerne nauke sirmijskoga biskupa Fotina, koja se u to vrijeme širila rimskim Ilirikom. Po riječima Ivana Crnčića u knjizi "Najstarija poviest u krčkoj, osorskoj, rabskoj, senjskoj i krbavskoj biskupiji" (Rim 1867.), drugi spomen senjskoga biskupa nalazi se u primjerku zakonika darovanom od pape Hadrijana I. (772. — 795.) Karlu Velikome. Tu papa spominje i senjskoga biskupa Maximusa, s pridjevkom Segniensis, kao sudionika crkvenoga sabora u Kalcedonu 451. godine. Slojevi pepela, gareži, razbijenih opeka i kupe nađeni u gotovo u svim arheološkim sondama u Senju, govore o teškom stradanju grada, kakvo se moglo dogoditi za provale Huna u V., ili tijekom seobe naroda u VII. stoljeću. U to je vrijeme život u gradu najvjerojatnije zamro, a Senijci su, kao što se događalo na cijelom obalnom području, najvjerojatnije izbjegli na susjedni otok Krk, gdje su organizirali život na lokaciji koju tek danas prepoznajemo kao logičnu sponu otoka s kopnom. To je bio grad Korinthium u Maloj Luci, nedaleko od današnje Baške, nasuprot Senju. Slijedom starih zapisa i puto- pisnih izvješća, tu su, na lokaciji zvanoj Bosar, krajem XX. stoljeća rekogno- scirane dvije crkve — bazilike većih dimenzija, a na prijevoju prema Veloj Luci i poveća kasnoantička utvrda (Korinthium). Sve to upućuje na postojanje veće- ga naselja s utvrdom, najvjerojatnije nastaloga u kasnoj antici, odnosno za vrijeme bizantske vladavine (VI. — VIII. stoljeće) ovim područjem. U rukopisu "Katalog senjskih biskupa", što ga je biskup Čolić na latin- skome jeziku objavio u Beču (Schwandtnera 1748.), kao prvi senjski biskup, 743. godine, naveden je Ivan. Najvjerojatnije je riječ o biskupu Ivanu s kojim hrvatski polihistor, Senjanin, Pavao Vitezović (Paulus Ritter) započinje svoj katalog senjskih biskupa. Taj podatak donosi i Danielle Farlatti u "Illyricum sacrum", tom IV. (Venecija 1769). 499