. Lokmer: Tiskane glagoljske liturgijske knjige Senj. zb. 35, 161-212 (2008.)

 

biskupija je u personalnoj uniji s modruškom biskupijom od sredine 17. st., a
nakon 1969. kada je osnovana riječko-senjska nadbiskupija biskupsko sjedište
prelazi u Rijeku. Najveća posebnost starih, teritorijem velikih i u mnogočemu
raznolikih biskupija: senjske i modruške ili krbavske je njihova tisućljetna
tradicija bogoslužja na staroslavenskome jeziku i uporaba glagoljice. Papa
Inocent IV. potvrđuje godine 1248. dotadašnju praksu glagoljanja u senjskoj
biskupiji i daje senjskom biskupu Filipu pravo da glagoljicu rabi svugdje gdje
je do tada to bio običaj.' Senjski, odnosno senjsko-modruški biskupi su tako
postali i službeno glagoljaši, te su štoljećima bili zaštitnici i branitelji glagoljice
i bogoslužja na staroslavenskom jeziku, posebno u 19. i 20. st.,tj. sve do II
vatikanskoga sabora.*

O bogatoj glagoljaškoj tradiciji u Senju svjedoče ne samo brojni kameni
spomenici* i pisane knjige nastale u senjskim skriptorijima kao što su:
Lobkoviczov“ ili kako ga još u novije vrijeme nazivaju Kirinov_psaltir,“
Vrbnički (1.) misal Tomasa, arhižakna senjskoga iz 1456.,“ Moskovski odlomak
misala fra Jurja iz sredine 15. st.." već i rad senjske glagoljske tiskare, kao i
brojni primjerci bogoslužnih knjiga tiskanih na glagoljici, a sačuvani danas u
Kniižnici biskupija senjske i modruške u Senju. Premještanjem biskupskoga
sjedišta u Rijeku, u Senju, starodrevnome biskupskome sjedištu, ostaje arhi
(biskupski, kaptolski), fondovi knjižnica različitih ustanova (biskupske,
kaptolske, sjemenišne, odgojnih ustanova i nekih župa i svećenika), riznica
katedrale (liturgijsko posude, ruho), dio inventara u bombardiranju razrušenoga
biskupskog dvora (biskupski portreti, namještaj), dijelovi različite opreme
katedrale i ostalih senjskih crkava stradalih u II. svjetskome ratu (kameni
spomenici i drugi predmeti). To blago stoljećima sakupljano u središtu
biskupija izrazite glagoljaške tradicije koje su povezivale hrvatski i jadranski
sjever s hrvatskim jugom (Dalmacijom) stradalo je ne samo u teškim
razaranjima — bombardiranju grada tijekom 1I. svjetskoga rata već i u za Crkvu
neprijateljskim okolnostima dugotrajne totalitane komunističke vladavine. Ono
predstavlja dragocjeni dio općeg hrvatskoga, europskoga, kršćanskoga mozaika
koji je bilo vrijedno i potrebno ne samo sačuvati već i obnoviti, i prezentirati

 

  

1 M. BOGOVIĆ, 1994, 13-17.

> M. BOGOVIĆ, 1998. 55-140

* B. FUČIĆ, 1982, 315-323.

* A. NAZOR, 2005; M. PANTELIĆ, 1980, 355-368; 1991, 109-128.

* D. ŽUBRINIĆ, wwnw.croatianhistory.net /etf/zapisi.htmi.

4A BADURINA, 1980, 377-388

7 A. NAZOR, 1970, 103-108. Tujeizniela mnoge činjenice koje ukazajuna to daje ator
toga misalafra Juraj, priorpavlinskoga samostana sv. Spasa u Ljubotini (danas Spasovac) kod
Senja

162