'GLAGOLIZAM | GLAGOLJAŠTVO žitkom svomu pelda stadu / u svakoj prigodi lip miris svem' gradu)«.' Kad je Slove- nac Barotolomej Kopitar izdavao znameniti glagoljski zbornik iz 12. stoljeća, nazvao ga je latinski Glagolita Clozianus (1836), a on je u hrvatskoj tradiciji ubrzo nazvan Kločev Glagoljaš. Črnčić u svome Slovinskom rječniku 1874. riječ glagoljaš tumači »perito nello slavo antico«, a pop glagoljaš tumači kao »sacerdote che offizia in slavo antico«. U trećem izdanju (Rječnik hrvatsko-talijanski, 1901) ima i riječ gla- golica, koju upućuje na glagoljica, a to je »1. alfabeto speciale slavo ora detto gla- golitico«. Pod 2 »libri e letteratura glagolitica«. Uz to još i riječi glagolati, glagoliti, S uputnicom na glagoljati; glagolj kao glagoljsko slovo, a zatim i glagoljaš, glago- ljaški, glagoljati, glagoljski. Glagoljaštvo je, naravno, najuže — i u jeziku i u djelovanju — povezano s gla- goljašima. Pojam glagoljaš zabilježen je dosta kasno. Akademijin Rječnik ima po- tvrde tek iz P. Lastrića i S. Rose. Pod pojmom glagoljaš (lat. glagolita) misli se na svećenika, prezbitera koji liturgiju slavi na staroslavenskom jeziku, glagoljicom. Dolazi od riječi glagolati — govoriti, reći. Evanđeoske perikope obično započinju: »V ono vreme glagola Isus učenikom svojim«. Identifikacija riječi glagolaš s riječju glagola — reče, latinski dixit, a misli se na Isusa, sa službom navjestitelja Isusove riječi, također je vrlo znakovita. Glagoljaši su svojom službom navjestitelji Riječi. Popovi glagoljaši u svojoj sredini jasno prepoznavaju svoj položaj, onako kako je napisao jedan glagoljaš u Petrisovu zborniku: »Nam je biti meštrom i učiti i pro- svečati plku tmu«. Glagoljaši su u svojoj sredini bili važne, uvažene osobe. I kad su bili plovani (od lat. plebanus, župnik) i onda kad su živjeli od crkvene nadarbine (dobra), ili službe bratovštinama. U seoskim i malogradskim kaptolima bio ih je priličan broj. U vizitaciji biskupa krčkoga Alberta Dujmića Gliričića iz 1555. stoji npr. da je u Dobrinju bio: jedan plovan, dvanaest svećenika, jedan đakon i dva podđakona, u Baški jedan plovan, jedanaest svećenika, tri podđakona. U Pastrićevu katalogu iz 1680. navodi se za Bašku 40, a za Vrbnik 60 svećenika, ne računajući đakone i druge niže redove. Mnogi su mladići, ulazeći u svećenički stalež, izbjegavali vojnu službu i tešku obvezu služenja na galijama, mletačkim brodovima, jednako trgo- vačkim kao i vojnim. U sredinama gdje su svećenici kroz stoljeća bili u većem broju — u Istri u Roču, Draguću, Bermu i Žminju, na Krku u Omišlju, Vrbniku, Dobrinju i drugdje — oni su, živeći kao javne osobe, popi, ali i u krugu svoje obitelji, stvarali pogodnu klimu u kojoj se ostvarivala osebujna teokracija. Pose- blL_'c to vrijedi za Vrbnik koji je uvijek obilovao svećenicima. Slično i u dalmatin- skim Poljicima, gdje su popovi uglavnom živjeli u svojoj obitelji i utjecali na krš- ć_anski život u njoj i brinuli se da iz obitelji netko stalno nasljeđuje prezbiterat. U liturgiji su se služili glagoljskim knjigama, a za privatne potrebe zapadnom ćirili- com, koju su nazivali hrvatskim pismom, ali često i glagoljicom. Tek u 19. stoljeću to se pismo počinje nazivati bosančicom, kasnije i bosanicom. NR s * M. Magdić, Život i djela Senjanina Mateše And. PI. Kuhačevića, hrvatskoga pjesnika XVIII. vijeka, Senj, 1878, str. 73. 55