JOSIP BRATULIĆ Pojam glagolizam najoštrije (ali ujedno i najšire) odredio je Josip Hamm u nekoliko svojih radova o glagolizmu, na hrvatskom i na njemačkom jeziku, i pose- bice u opsežnoj natuknici u Enciklopediji Jugoslavije: »Glagolizam, pokret nazvan po glagoljici, posebnom slavenskom pismu, koje je imalo veliku ulogu u borbama, što su ih neki slavenski narodi u srednjem vijeku vodili protiv tuđeg svećenstva i tuđe dominacije. Kod Čeha i Moravljana to je bila borba protiv Nijemaca i nje- mačkog svećenstva, kod Hrvata borba protiv Romana i latinskog svećenstva, kod Makedonaca borba protiv Grka i grčkog svećenstva, kod bosanskih Bogumila bor- ba protiv ortodoksne katoličke i pravoslavne vjere. Prvi je ovakvo šire značenje pridao glagolizmu V. Jagić.«* Tako s pojmom glagolizam. Malo je drugačije s pojmovima glagoljica, glagoljsko pismo, glagoljska knjiga. Hrvatski protestantski pisci svoje pismo zovu »glagolska slova«, »glagolske knige«, »hrvatska štampa«. Njemačkim jezikom se kratko objašnjava da su protestantske knjige tiskane »mit Glagolitischen Buchstaben« odnosno za ćirilicu »mit Cyruli- schen Buchstaben«. Pismo uvijek nazivaju hrvatskim, ali u Tabli za dicu, ćirilicom, jezik se naziva srpski (»Syrvischen Sprach«). Iznenađuje pismo Vincenca Brnko- vića iz Tinjana u Istri, sačuvano u njemačkom prijevodu, u kome 1562. on prote- stantske pisce Antuna Dalmatina i Stipana Konzula naziva drugim Ćirilom i Meto- dom.* Vramec kaže za svetoga Jeronima: »Glagolsku knigu i pismo on najde i spravi« (1578), slično ponavlja Vitezović »glagoljsku knjigu i pismo on našel i spravil je« (1696). Gašparoti o svetom Jeronimu piše: »On je načinil i spravil pismo glagolsko iz prirođenem materinskem jezikom«. A. Jambrešić u svom rječ- niku u odlomku Orthographia naziva glagoljicu — glagoliticas (litteras) i licu — cirillianas litteras. Tomaš Mikloušić u Izboru dugovanj vsakovrsnih piše »Imali jesu zadnjič negda Slavinci svoje lastovito pisanje i to dvojstveno: cirilijansko, ćurulica zvano, i glagolitičko, sv. Hieronima, i bukvice zvano«. Zanimljivo je da se ime glagoljice javlja dosta kasno. Čini se da je prvi put takav naziv za glagoljsko pismo upotrijebio Franjo Glavinić 1626. u pismu kar- dinalu prefektu Propagande javljajući mu da je prepisao cjelokupni misal glagolji- com, te je i očekivao da će biti tiskan u Rijeci, ali to se nije dogodilo. U tom je pismu »Glagoliza« pripisana svetome Jeronimu, a »Zurilliza« — ćirilica je djelo svetoga Ćirila“. Svećenike koji su misili staroslavenskim jezikom, iz glagoljskih knjiga, zvali su naši notari i pisci latinskih isprava »glagolita« (1402). Za svoga strica Mateša Ku- hačević kaže: »Bil je glagoljita (Jeronime sveti / glagoljite nisu sad već za prieti. / Glagoljite puni med sobom ljubavi / pod kimi grad cvaše i biše u slavi. Glagoljite > Enciklopedija Jugoslavije, br. 3, Zagreb, 1958., str. 462. Vidjeti još njegove radove Glagolizam i njegovo značenje za Južne Slavene, »Slavija«, Prag, XXV, 1956; Der Glagolismus im mittleren Balkanraum, Die Welt der Slaven, I., 1956. 3 Kostrenčić, Urkundliche Beitrčige zur Geschichte der protestantischen Literatur der Siidslaven, Beč, 1874. * E. Fermedžin, Listovi o izdanju glagolskih knjiga i o drugih književnih poslovih u Hrvatskoj od 1630-1648, Starine 24, 1891, str. 10-11. 54