OGLEDI djelo svetoga Ćirila — postala opće dobro. Prije toga glagoljica se pripi- sivala svetom Jeronimu i nazivala se Jeronimovim pismom — /ižtera Hi- eronymiana. Drugo slavensko pismo, i tada i danas nosi Ćirilovo ime, a to je ći- rilica — grčko pismo uređeno za slavenske glasove. Pa iako je već davno, 1047. ruski monah Upir Lihij znao da je glagoljica zapravo kurilovica, u kasnijim se stoljećima to znanje zagubilo. Glagoljaši su svoje pismo, glagoljicu, i prije 1248. pripisivali svetome Jeronimu i time to pismo stavili pod sigurno okrilje crkvenog učitelja- Senjski biskup Filip, moleći papu Inocenta IV. da i on može sa svojim klerom slaviti liturgiju na glagoljici, bio je uvjeren da je glagoljica Jeroni- movo pismo, i papi nije htio lagati. Ali učeni papa se ipak u reskriptu od toga na neki način ogradio, napisavši da svećenici te pokrajine smatraju da im je pismo od svetoga Jeronima (»quod in Slavonia est littera speci- alis quam illius terrae clerici se habere a beato Hieronymo asserentes«). Važnija mu je bila spoznaja da je stvar iznad riječi, te je odobrio glagolj- sko bogoslužje (»Nos igitur attendentes qoud sermo rei et non res est sermoni subiecta«), i od tada do Drugoga vatikanskog koncila u Senjskoj katedrali se svečana, pjevana misa mogla slaviti samo staroslavenski. Glagoljica se vjerojatno već za života Svete braće proširila Istrom, Kvarnerskim otocima, Dalmacijom, Likom i Krbavom, Bosnom i dopr- la sve do Zagreba, o čemu svjedoče kameni spomenici. Sigurno je da su i na području Dubrovačke biskupije, u Konavlima, glagoljaši znali da je njihovo pismo Ćirilovo, jer ih u dokumentima nazi- vaju »presbyteri kurilicae«. Taj se izraz nikako ne odnosi na pravoslavce, koji su doista pisali pismom koje mi znamo pod imenom ćirilice. U Du- brovniku se, doduše, u službenoj upotrebi glagoljica nije upotrebljavala, nego ćirilica, ali nova svjedočanstva potvrđuju da je na prijelazu iz 1l. u 12. stoljeće glagoljica i tamo bila prisutna, o čemu svjedoči Konavol- ski glagoljski natpis i zapis na crijepu iz Župe dubrovačke, a za kasni- ja vremena lijepi glagoljski brevijar popa Mavra iz 1460. godine. To je područje posebice zanimljivo i zbog lekcionara na narodnom jeziku, na latiničkom i ćiriličkom pismu, ali i misala na narodnom jeziku o čemu se do sada malo ili ništa nije znalo. Zahvaljujući nastojanju Sante Graciottija tiskan je Hrvatski latinički dubrovački misal— I! messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Bibliteca Apo- 154 KOLO 3-4/ 2009. "