J. Branilić: Glagoljaštvo i glagolizam kod Hrvata i Slovenaca stolica Vaticana (2003) koji je još prije II. svjetskog rata bio prepisao Ciro Giannelli, a kritičko izdanje dovršio Sante Graciotti. Time se otvara još jedna zanimljiva stranica hrvatske liturgije i duhovnosti. U Hrvatskoj prije Tridentskoga koncila u liturgiji se misa služila na latinskome, kao u cijeloj Katoličkoj crkvi, na staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije, na glagoljici, prvenstveno u Istri, na Kvarnerskim otocima, u Lici i Krbavi, u Dalmaciji do Splita, uključujući Poljica, i na širem području Zagre- bačke biskupije (Pounje, Pokuplje), ali i na hrvatskom narodnom jeziku, na latiničkom pismu, o čemu imamo i ranijih svjedočanstava od ovoga dubrovačkog misala.? Povijest glagoljice — i s njom povezane slavenske liturgije — na hrvat- skom prostoru veoma je zanimljiva. Iz dokumenata je možemo pratiti od ćirilometodskih vremena preko znamenitoga Splitskoga crkvenog sabo- ra 925. godine, u zatim postojane stoljetne borbe za očuvanjem slavenske liturgije i glagoljice, te zato napor glagoljaša da sačuvaju svoje pismo i tekstove na njemu zaslužuje posebnu pozornost. Unatoč brojnih pritisa- ka iz Rima, iz Rimske kurije, ali i mjesnih biskupa koji su pretežno bili stranci, glagoljaši su uspjeli sačuvati i glagoljicu i slavensko bogoslužje do najnovijih vremena. Kad su nastojanjem Rimske kurije i posebice Propagande za širenje vjere njihove liturgijske knjige bile jezično izmi- jenjene, to jest rusificirane, da bi se tako i glagoljaši približili unijatima, a pravoslavci Katoličkoj crkvi, glagoljaši sve češće prihvaćaju latinička izdanja hrvatskoga lekcionara te slave misu na hibridan način, to jest — sve što se glasno govori, misilo se na hrvatskom jeziku, a Pravilo (Ordo misae) i Kanom (Canon missae) molio se tiho — staroslavenski ili latinski. 'Taj se hibridni način liturgije utvrdio na velikom dijelu Hrvatske, te se latinički Le&cionar sve više utvrđuje i na glagoljaškom području. Latinič- ke knjige — tj. Bandulavićev Lekcionari njegove inačice, pomoću kojih se služi liturgija, počinju se nazivati slave# ili šćavet te su glagoljaši i samo latiničko pismo zvali šćavetanskim pismom. Ali to je već drugi dio zani- mljive povijesti liturgijskog jezika i pisama među Hrvatima. Već u prvom tiskanom izdanju Pištula i evanđelja Ivana Bandulavića, 1613. na mjestu 3 M. Dinić, Slovenska služba na teritoriju Dubrovačke repučlike u srednjem veku, Prilozi P, Po- povića, XIV., Beograd, 1934.,isti autor, Chiurilliza slovenskih popova dubrovačke građe, Prilozi P Popovića, XXVI., Beograd, 1960., M. Pantelić, Glagoljski brevijar popa Mavra iz god. 1460., Slovo 15-16, Zagreb, 1965.,C. Giannelli i $. Graciotti, 1/ Messale croato-raguseo (Neofiti 55) della Biblioteca Appostolica Vaticama, Studia e testi 411, suizdavač HAZU, Rim, 2003. KOLO 3-4/2009. 155