»A mi, koji izgubismo nadu da soko postoji, / možda vidjesmo sjenu njegovu izblijedjelu / u blagim oblinama glagoljice«/. Pjesmu Soko napisao je, svojom rukom, kurzivnom (brzopisnom) glagoljicom, onako kako su svoje i tuđe sa- stavke pisali hrvatski glagoljaši u XVI. i XVII. stoljeću. Sinjski franjevci, u isto vrijeme, hrvatskom brzopisnom ćirilicom, bosančicom. U to vrijeme pada i njegovo zanimanje za postupak prevođenja, te se okre- će najvećem prevoditelju — svetom Jeronimu. Što je Marka Grčića privuklo starim tekstovima — najprije tematika (»$o- ko«, ali i Jeronim Dalmatinac), a zatim i prijevodima na suvremeni jezik? Ra- zumljivo je: neki tekst sa stranog jezika (engleskog, španjolskog) dobro je pre- vesti na hrvatski. Zato postoje prevoditelji: Marko Grčić, ipak, nije prevodio zbog toga što je netko (pojedinac, urednik, ustanova) od njega naručio i očeki- vao prijevod. On je najčešće (ili možda jedino!) prevodio zato što mu se to pro- htjelo, i htjelo. Svojim »virtualnim« književnim jezikom ušao je na tuđe tlo, i prisiljavao da njegov »virtualan« jezik postaje stvaran jezik, jezik koji se sklada s jezikom stranoga, tuđega jezika — teksta, te je »ponašen«, postao je naš u našoj jezičnoj postavi. Premisliti, prereći, od virtualnoga učiniti stvarno, ili bar u punom suzvučju. To je izazov onih koji su posvećeni jezikom, to jest Riječju. Tako su nastali brojni Grčićevi prijevodi, kao svjedočanstvo kako neki tekst iz tuđega jezika, obučen u u hrvatsko jezično ruho (kako je to davno Zlatarić pi- sao Jurju Zrinskomu posvećujući mu svoj tiskani prijevod Elektre: »Stavih se zatijem s jednakom požudom učinit Hrvaćku Grkinju Elektru Sofoklovu«) stoji pred nama kao novi tekst. Kao djelo a ne kao strašilo. Da to tako bude, i da tako postoji — stare hrvatske i stamslavenske tek- stove, koji žive u starijoj i najstarijoj postavi, on ne oblači ce« već ih prevodi na način filologa, ljubitelja riječi, nastoj i životvorno u starijoj jezičnoj postavi bude sačuvano i u novom iskazu, tj. pri- jevodu s istoga jezika. Riječ za riječ, značenje za značenje, odjeke dubokih suz- vučja za nove zvukove, suzvukove i značenja. Kad je kao lektor čitao moj prijevod Žitja sv. Konstantina Ćirila i sv. Me- toda, vidio je i moj stihovani prijevod (nespretan, i neokretan) važnoga staro- slavenskoga teksta Proglas svetom Evanđelju, te mi predložio da za tu knjigu prevede taj tekst. Početni stihovi: »Proglas sam svetom Evandelju / kako su proroci prorekli prije / Krist ide sabrati narode / jer je on svjetlost svemu ovom svijetu«. S tih 110 stihova on nije samo gost, nego i suautor knjige Žitja. Možda je upravo to filološko, jasno, strogo prenošenje teksta tada, 1985. vodilo Grčića u prevođenje znamenitoga Slova o vojni Igorevoj (1988. i kasnije izdanje u Vrhovima svjetske književnosti). Za tu knjigu napisao sam raspravu o auten- tičnosti teksta Slova, što je važna tema stare ruske književnosti. A zatim su na red došli i naši temeljni tekstovi starije književnosti: Judite Marka Marulića (1983), Planina Petra Zoranića (1988), Ribanja i ribarskoga prigovaranja Petra Hektorovića (1988) i Robinje Hanibala Lucića iste godine. Bilo je prigovora: zašto hrvatski stari tekst prevoditi na suvremeni jezik? Odbijao sam i tada, i danas, taj prigovor kao neutemeljen. Oni moji studenti 107