108 koji su čitali Grčićev prijevod, zagledali su, a zatim i čitali stari hrvatski tekst, uspoređujući riječi, složene skupove riječi (skladnju, sintaksu), a zatim i istraži- vali i suistraživali stari tekst i posuvremenjivali inačicu. Oni koji nisu čitali prijevod, nisu čitali ni stari tekst i njegovu suvremenu odjeću. Dugo je vremena velik izazov Grčiću bio znameniti staroslavenski tekst, apokrifno apokaliptičko Viđenje Varuhovo (Baruhovo), poznatiji kao Tajne knji- ge o uznesenju Henoka pravednoga. Tri su različita teksta toga apokrifa: Henok I., sačuvan djelomično na grčkom, a u više prijepisa na etiopskom. Henok II. poznat je kao slavenski Henok sačuvan fragmentarno u više prijepisa i redak- cija. Henok III. pripada hebrejskoj tradiciji, nastao u vrijeme ranih i oštrih su- koba između kršćanstva i židovstva. Uzalud me nekoliko puta nagovarao da kritički priredim staroslavenski tekst onako kako ga je izdao Andrć Vaillant, i koji je smatrao da je starosla- venski apokrif (Henok II.) nastao na temelju grčkoga izvornika (koji je nestao) u Makedoniji ili Panoniji u X. ili najkasnije u XI. stoljeću. Tekst, dakle, ne samo zbog sadržaja, nego i zbog jezika veoma važan. Marko Grčić je svoj prije- vod, bez izvornika, izdao u Biblioteci Parnas Matice hrvatske (2006). »Ovaj se prijevod potpuno oslanja na Vaillantovu staroslavensku rekonstrukciju, i nije mu svrha da bude filološko ili kulturnohistorijsko pomagalo nego da spomenik, pomalo svečanim jezikom, koji, koliko je to bilo moguće, slijedi sintaksu i slo- ženice izvornika, oživi kao vizionarsko književno djelo svjetske važnosti« — ta- ko o tekstu i svom radu s njim piše Grčić. Nadati se je da će nakon Henoka slijediti i neka druga djela iz bogate riz- nice staroslavenske književne baštine.