MIHOVIL PAVLINOVIĆ

| BORBA ZA GLAGOLJICU
U DALMACIJI U XIX. STOLJEĆU

Svoj položaj u narodu, svoju službu i karakter te službe odredio
je još onaj stari glagoljaš u srednjem vijeku kad je zapisao »Nam
je biti meštrom i učiti i prosvećevati plku tmu« (Petrisov zbornik,
1468). Mihovil Pavlinović, i kad ne bi bio vezan za glagoljicu
i slavensko bogoslužje, potpisao bi ovu karakterizaciju jer je bio
istinski glagoljaš. Pod glagoljicom u ovom saopćenju ne mislimo,
naravno, samo na prvotno slavensko, Ćirilovo pismo, nego i sve
ono što je to pismo predstavljalo kao kulturološki i nacionalni
fenomen u Hrvata. Kad je riječ o Pavlinoviću, nastojanje da se
povlastica glagoljanja — u XIX. st. tragično zapostavljena —
uvede jednako u župe gdje je nekad postojala, kao i tamo gdje,
kao povlastica cjelokupnom hrvatskom narodu, treba zaživjeti
upravo u XIX. st. kad je gotovo posve nestala s hrvatskih župa.

Kad je Mihovil Pavlinović rođen (1831) glagoljica još nije pred-
met posebnih filoloških istraživanja, a glagoljaša na župama Dal-
macije, Istre i otoka sve je manje te će ih gotovo nestati kad
Pavlinović bude rekao svoju mladu misu. Pavlinović je, prema
tomu, u opredjeljenju za glagoljicu, tj. za slavensko bogoslužje
ne samo samouk, autodidakt, nego i svjestan, samosvjestan i opre-
dijeljen glagoljaš, borac za ćirilometodsku baštinu. Svojoj odluci
da mladu misu otpjeva glagoljicom te da postane glagoljaš nije
mogao naći podrške u sredini iz koje je potekao, u Podgori ili
Makarskoj, jer se tu više nije glagoljalo. U bogosloviji u Zadru,
istina, učilo se staroslavenski, ali kao sporedan školski predmet.
Tada iz te bogoslovije nisu izlazili popovi glagoljaši. Sve to govori
o visokoj svijesti mladoga Mihovila Pavlinovića koji je odlučio,