MIHOVIL PAVLINOVIĆ | BORBA ZA GLAGOLJICU U DALMACIJI U XIX. STOLJEĆU Svoj položaj u narodu, svoju službu i karakter te službe odredio je još onaj stari glagoljaš u srednjem vijeku kad je zapisao »Nam je biti meštrom i učiti i prosvećevati plku tmu« (Petrisov zbornik, 1468). Mihovil Pavlinović, i kad ne bi bio vezan za glagoljicu i slavensko bogoslužje, potpisao bi ovu karakterizaciju jer je bio istinski glagoljaš. Pod glagoljicom u ovom saopćenju ne mislimo, naravno, samo na prvotno slavensko, Ćirilovo pismo, nego i sve ono što je to pismo predstavljalo kao kulturološki i nacionalni fenomen u Hrvata. Kad je riječ o Pavlinoviću, nastojanje da se povlastica glagoljanja — u XIX. st. tragično zapostavljena — uvede jednako u župe gdje je nekad postojala, kao i tamo gdje, kao povlastica cjelokupnom hrvatskom narodu, treba zaživjeti upravo u XIX. st. kad je gotovo posve nestala s hrvatskih župa. Kad je Mihovil Pavlinović rođen (1831) glagoljica još nije pred- met posebnih filoloških istraživanja, a glagoljaša na župama Dal- macije, Istre i otoka sve je manje te će ih gotovo nestati kad Pavlinović bude rekao svoju mladu misu. Pavlinović je, prema tomu, u opredjeljenju za glagoljicu, tj. za slavensko bogoslužje ne samo samouk, autodidakt, nego i svjestan, samosvjestan i opre- dijeljen glagoljaš, borac za ćirilometodsku baštinu. Svojoj odluci da mladu misu otpjeva glagoljicom te da postane glagoljaš nije mogao naći podrške u sredini iz koje je potekao, u Podgori ili Makarskoj, jer se tu više nije glagoljalo. U bogosloviji u Zadru, istina, učilo se staroslavenski, ali kao sporedan školski predmet. Tada iz te bogoslovije nisu izlazili popovi glagoljaši. Sve to govori o visokoj svijesti mladoga Mihovila Pavlinovića koji je odlučio,