pokretu. U toj jetiskari šampana i Vramčeva Kronika 1578. Kad je
Manlius morao zbog progona protestanata otićiiz Ljubljane, nakon
duga se lutanja obreo u Varaždinu i tu je, kao «putujući štampar«, tis-
kao drugu Vramčevu knjigu, Putilu, 1586. Osim Postile u :Slobod-
nom kraljevskom gradu Varaždinu» tiskane su i latinske knjige Blaže
Škrinjarića Dć agno paschali i poslanice Erazma Roterdamskoga (Prae-
fationes e epistolac dedicatoriae, 1587) u izboru i redakcijiIvana Pergo-
šića. Drugi «putujući štampar«, Rudolf Hoffhalter, desetak godina ra.
nije, u Nedelišću, na posjedu Zrinskih, tiskao je Pergošićev prijevod
pravnog djela Ivana Verbecija Dekretum (1574). Pergošićje Dekretum
prevodio s lainskoga i mađarskoga, uspostavljajući hrvatskokajkavsku
pravnu terminologiju. Dio naklade izdao je u poštokavljenoj verziji,
namjenjujući je čitaocima iz južnijih područja. Hoffhalter je u Nede-
lišću tiskao i neka djela, rvatskailatinska, Mihajla Bučića, kojije bio
uvjereni protestant. Dicla su zaplijenjena i spaljena, i znamo ih samo
o naslovu. Bučić jebio crkveno osuden i izopćen iz crkve 1574. godi
ne, Zahtjev zagrebačkoga sinoda da se s njim postupi i po državnom
zakonu,t.da se heretik uhvati i spali,nije imao nikakav uspjeh — car
Maksimilian je tada još simpatiziro protestante
Venecija je zbog svoga zgodnoga i sretnoga položaja, na raskrsnici
pomorskih i kopnenih putova Evrope, rano privukla umjetnike crne
umjetnost,tipograf, ali isto tako i nakladnike i trgovce knjigama. V
necija krajem XV. st. posaje redištem evropskoga tiskarstva ati
kom XVI. st. upravo u njojizlazi najveći broj hvatskih tiskanih knji-
B, nasva tri naša pisma, na lainskom i na hrvatskom jeziku. U Vene-
ci suselijevalaslova i za našetiskare u Senju i Rijeci. Godine 1512
u Veneciji tiskano je Ofičje d blažene djeve Marijei Petnaji molitata
su. Bričida kojih su slova crrana i rezana prema zapadnoj, brzopisnoj
čirilici,zvanoj bosančici. U Venecijise tiskaju knjige na brojnim ev-
ropskim jezicima i pismima. Tu se, više nego u drugim gradovima,
javlajutiskarske obielji u kojima zanat prelazi s oc na sina, i tako se
tradicija održava kroz nekoliko generacija. Takve su obitelji Torresani,
du alluloočhje Ezo w eei
CojmrŠ MAA D a ssi
aibar 26arca ZBarula Spliebianina
&cbonfe vfdzm*jflozm%f(?t“vdo
wice Juditu verfib baruacchilo
fena:cbadpoona vbi voi vo+
dne[ á;pbcrna vofadn
vo! I€gOUCI l >
lodooipuc;radi /3
Drugo izdanje Marulićeve Judite, 1522. Drvorez (xilographie) vjero-
istno od autora, Marka Marulića
Aldo Manuzio, s u kasnijim stoljećima Bindoni, Pezzana, Ginami, Oc-
chi
Mletački tiskari oji su u XVI. st.izdavali hrvatske knjige općenito
su poznati po svojim izdanjima, te se izdvajaju svojim radom i umije-
ćem iz visokoga prosjeka onovremenoga mletačkog tiskarstva. Na sa
mom početku XVI. st. Bernardinus de Vitalibus izdaje nekoliko Ma-
ulićevih djela na ltinskom jeziku (De instituione,1506; De bumilita-
e Cbristi, 1519; De laudikus Herculis, 1524). Marulićeva djela, kao na.
kladnik, kod različitih tiskara, izdaje svećenik Franjo iz Lucce (Fran-
ciscus de Confortibus Lucensis), poimence: Enangelistarium (1516) i
Quinquaginta parabolac (1517). Marulićeva se djela kroz cijelo XVI.
stoljeće tiskaju u cijeloj Evropi, prevode se na narodne jezike, a dospi-
jevaju čak i na indeks zabranjenih knjiga. Na tlijanskom jeziku njego-
va djela u Veneciji tiskaju brojni tiskari (Rosis, Licchtenstein, Sessa)
Marko Marulić je svojim latinskim djelima bio poznat u cijeloj Evropi,
a njegovo prvo tiskano hrvatsko djelo (ako izuzmemo pjesmu o $v. Je-
ronimu, tikanu u glagoljskom Tramsis)izašloje u Veneciji dvadeset
godina nakon što je 1501. napisano. To je epska pjesan o Juditi koja je
svojom smionošću spasila narod od propasti, ispjevana su versih,
hrvacki,, kako stoji na naslovnoj stranici. Ovo je djelo imalo osebujnu
sudbinu: prvo je izdanje tiskao G. da Fontaneto de Monteferrato,lije-
pom humanistikom, 1521; drugo izdanje izašlo je goticom u olicini B
Benalija s drvorezima koji se s pravom pripisuju Maruliću. Naručilac
je ovoga izdanja Jerolim Mirković iz Zadra. Treće je izdanje izašlo
1523. opet humanistikom, a naručilacje J. di Negri, knjičar u Dubrov«
niku. Ime tiskara nije navedeno,
Slava koju je Marulić kao moralistički pisac stekao u katoličkoj Ev-
ropi jednaka jeslavi koju je u protestantskoj Evropi postigao drugi naš
pisac, Matija Vlačić lirik. No dok je Marulićeva slava ostala pod okri-
ljem Crkve (bez obzira na indeks zabranjenih knjiga), slava Vlačićeva
djela bilaje drugačije naravi. Prihvaćen u prvo vrijeme kao Ahilej no-
ve vjere, podržavan od Luthera, u kasnijim je borbama protestantskih.
tcoloških i disciplinarnih struja oštro napadan, proganjan, klevetan i
osudivan, dok su njegove knjige — golemu biblioteku filozofskih, fi-
loloških, biblističkih, historiografskih djela — uništavali i spaljival
različiti suparnici. Tek ih naše vrijeme otkriva i vrednuje kao golem
doprinos filozofskoj i društvenoj misli Evrope XVI. stoljeća. Njegova
su djela tiskana u brojnim gradovima Njemačke i Švicarske: u Tibin-
genu i Jeni kod Ch. Rhodija, u Magdeburgu kod M. Lotthera, u Baze-
u kod ]. Oporina i L. Lucija.
Najpoznatija mletačka tipografska obitelj. Aldo koja je izdavala
grčka i latinska djela klasične i kršćanske starine u kritičkim izdanji-
ma, prekrasnim slogom (ltteraitalica, današnji tipografski kurziv), u
odličnoj opremi izdala je, osim jednoga prijevoda s grčkoga na latinski
A. Dudića, tlijanski prijevod knjige V. Pribojevića o povijesti Slavena,
javne rasprave koju je autor držao 1523. u stolnoj cekvi u Hvaru, na a-
tinskom jeziku. Nasljednici obitelji Aldo izdali su i dvije knjige D.
Zlatarića Elektru, Ljubmira (to je prijevod Tassova Aminid i Ljubav i
smrt Pirama i Tizbe 1597), te još posebno iste godine Pirama i Tiz-
bu Prvaje djela posvetio Jurju Zrinskome, posljednje Cvijeti Zuzorić.
U knjizi, većiz naslova razabire se da su to prijevodi, Zlatarić tekstove
»iz veće tuđijeh jezika u hrvacki« iznosi,tj. prevodi. Prvo izdanje Ljub-
mira, koje jetiskano u Veneciji kod tiskara G-B. Guerre, prije talijan-
skog originala, postojalo je u jednom primjerku još u XIX. st. Što e to
vezalo Zlatarića za ovu obitelj da je na kraju njegove knjige otisnut i
portret Alda Pija Manuzija? Za Dubrovnik je obitelj Aldo bila vezana
jednom tužnom uspomenom; Paolo Manuzio poslao je svoga sina Gi-
rolama u Dubrovnik u školu i na oporavak (1338),al je dječak u Dub-
rovniku umro i ondje bio sahranjen. Humanistu Didaku Pyrrhusu,
dubrovačkom liječniku, portugalskom Židovu koji je jednu knjigu iz-
-dao kod Alda (1382), Aldo Manuzio posvetio je pjesničku poslanicu,
un hvale za dubrovačku vlastelu.
Obitelj Bindoni tiskalaje 1528. glagoljski Misal, kojije priredio Pa-
vao Modrušanin, a koji je urešen s 15 drvoreza i s mnogo lijepihinici-
jala.Ista je kuća izdala i čevvno izdanje Marulićeve Judite(1586) i čak
četiri puta talijanski prijevod Marulićeva djela De isitutione Bindoni
je izdao i Kamarutićev spjev Izvrsna ljubav i napokon nemila i nerić-
a smrt Pirama i Tižbei to — čini se — u dva izdanja. Mletački tis-
kar D. Farri štampao je na latinskom jeziku Statuć Zadra, a zatim i
Planine Petra Zoranića (1569), koje su sačuvane samo u jednom pri
mjerku. Istu kartušu za naslovnu stranicu koju je upotrijbio Farri za
Planine, koristio je i G. F. Camozzio za Hektorovićevu knjigu Ribanje
i ribarsko prigovaranje (1568). U Veneciji su tiskane i druge knjige
hrvatskih pisaca, na latinskom i hrvatskom jeziku: Lucićeva Skladanja
i posebno još Robinja, Držićeve Piema, Tirena i Notela od Stanca
štampao je u drugom izdanju (prvo se nije sačuvalo) izdavač Fr. Bari-
leto, koji je tiskao i druge pisce iz Dubrovnika, a koji su pisali lati
37