Da je hrvatskoglagoljskih knjiga tada tiskano i više potveđuje zapis
iz jednoga kasnijeg rukopisnog kodeksa, koji je prenio i explicit s pre-
pisane knjige Mateja Bošnjaka Zovid. Knjiga jebila tiskana u Venes
ji 1492. u oficini majstora Pelegrina de Pasqualibus. U taj podatak do-
ista ne treba sumnjati, kao u podatak Abrahama Orteliusa koji spor
nje da je u Zagrebu 1327. i 1335. Hermagoras Kraft ciskao kartu s pri-
kazom apostolskih putovanja Svetoga Pavla. Takva karta nije sačuva-
na, a ne postoji ni neka čvršća indicija a je nekad postojala. Tiskanje
hrvatskih knjiga glagoljskim slovima, koja je pred odlazak u misiju
među Slavene izumio i sestavio Konstaatin Čiil, vezano je u XV. i
XVI. st. za oživljavanje kulta Sv. Jeronima, najuglednijega crkvenog
učitelja Katoličke crkve. Njemu je bilo pripisano glagoljsko pismo (i
slavensko bogoslužje) još u XIII. stoljeću i nazvano liltera Hieronimia-
na, teje zanimanje za glagoljicu kao osebujno pismo vezano sa zani-
manjem i poštovanjem evropskih humanista za Sv. Jeronima. Tako se
dade shvatiti i interes obitelji Torresani za glagoljicu, u čijj je oficini,
kao što je spomenuto, tiskan glagoljski brevijar 1493. Blaž Baromić,
kojije radio za Torresanije, i Grgur Dalmatin (Senjanin) osnivači su i
voditelji glagoljaške tiskare koja je osnovana u Senju sredinom deve-
desetih godina XV. stoljeća i koja 1494. izdaje hrvatskoglagoljski Mi-
sal. Tiskara je radila sve do 1508, kad se djelatnost njena gasi. Grgur
Senjanin (Dalmatin) izdao je u toj oficini čak tri djela, od kojih su od
posebnog interesa knjiga Transitt. feronima, u kojoj se nalazi i jedna
pjesma koja se pripisuje Marku Maruliću.
Prvi zanos novom umjetnošću kod glagoljaša se polako gasio, ali i
prilike u Hrvatskoj su nakon tragične bitke na Krbavskom polju, gdje
je izginuo »cvijet hrvatskoga plemstva« (1493) bile posve nepovoljne
za kulturnu djelatnast, osobito za tako skup zanat kakvo je bilo tiskar-
stvo. Zato se hrvatske knjige, i one na latinskom jeziku kao i one na
hrvatskom jeziku, u sva tri pisma: na atinici,glagoljici i zapadnoj ćiri-
lici tiskaju u Veneciji, koja e od početka XVI. st.pa sve do propasti
Venecije bila glavno središte hrvatskoga tiskarstva. U Venecijije 1527.
u tiskari Torresanija tiskan prekrasni Buktar,tj. početnica za čitanje
glagoljskih slova. Ova je početnica zapravo prethodnica krasnoga gla-
goljskog Alisala koji je priredio fra Pavao Modrušanin, a tikan je u
oficini Frančiska Bindonija i Mafija Pasinija.
Nekoć bogato i napredno područje Modruške biskupije nakon pada
Modruša, nakon Krbavske bitke i nakon tragičnih pustošenja gradova
u Krbavi i Lici, postalo je poprište krvavih sukoba turskih neregular-
nih četa, akindjija, i osamljenih hrvatskih feudalaca, prvenstveno
Frankopana, koji pokušavaju vratti posjede koji su im jednom pripa-
dali. Uzalud. 1 modruški biskupi morali su napustiti područje svojega
vladanja te se sklanjaju u Vinodol, a modruški biskup iz zadarske obi-
telji Benja, Šimun Kožičić, stanuje u Rijeci. U svom domu on je 1530.
i 1531. izdao čak 6 knjiga glagoljicom. Šimun Kožičić, humanistički
pisaop na latinskom i hrvatskom jeziku, osjećao se u svojojtiskari kao
'onovremeni humanisti kojise nisu žacali bdjeti nad slovima, nad crt
žima, puncama i odlivcima, koji u pomagali majstorima slagati i ko
gicat,iveselili su se zajedno s njima nad uspjelim otiscima. Zasluga je
biskupa Kožičića što se izdanja riječke glagoljaške tiskare opremom i
lijepim slogom približavaju posvema onovremenim bogatim liturgij
skim i neliturgijskim izdanjima u drugim, većim i bogatiim, tipograf-
skim središtima. Kožičiću su u poslu pomagala dva profesionalna t
kara iz Brescie — Dominik i Bartolomej. Nakon 1931. tiskaraje pre-
stala s radom. Najavljena knjiga splitskoga humanista Tome Nigera o
povijesti Hrvatske nije nikad izašla. No zato su izašli njegovi vatreni
govori, doduše tiskani na lainskom jeziku u Veneciji 1530, kojeje on
držao na Lateranskom koncilu.
Tiskarski zanat stjecao se redovito radom u nekoj od oficina,
dištu nove umjetnosti, Veneciji. Žar za novim spoznajama i tehnika-
a umnašanja pisane riječi u tim ranim godinama XVI. stoljeća mo-
žemo usporediti s današnjim napretkom u tehnologiji kompjutora
Onaj tko je želio nešto više doznati, ući u tajne tiskarstva, morao je
boraviti u Veneciji i stjecatispoznaje o načinima da se lijepo složi ali i
otisne knjiga. Venecijaje glavni grad Istre i Dalmacije. Tu boravi naša
mala kolonija poslovnih ljudi, trgovaca, svećenika, pa i prognanika
Sreću se i sastju u bratovštinckim kućama, osobito u bratovštini Sv.
Jurja. U Veneciji su pokušali izdavati grčkim slovima knjige tiskari
podrijetlom iz Istre: to su Bartol Pelušić i Gabrijel Brašić(ili Bra
ali oštra ih je konkurencija otjeralaiz Venecije. Uspjeli su samo n
sposobniji, bez čijega se rada nije moglo. Takvi su tiskari bili Andrija
Paluašić iz Kotora i Dobrić Dobrićević s otoka Lastova. Na početku ra-
de zajednički. Godine 1478. izdaju jedno djelo lainskoga ranokršćan-
skoga pisca Laktancija ali kasnijese razilaze i rade svaki za sebe. Pal-
tašić je imao oficinu «apud sanctam Mariam formosam., a njegova
pografska ostvarenja spadaju među najljepša i najuspjelija ostvarenja
ne samo mletačkoga nego i svjetskoga tiskarstva XV. stoljeća. Dobrić
36
Dobrićević,ili latinskim jezikom Boninus se Boninis de Ragusio, na-
kon kraćeg boravka u Veneciji i Veroni zadržava se duže vremena u
Bresci i tu izdaje svoja najbolja djela. Osobito seističu drvorezima uk-
rašene Ezopove Basme i Danteova Božansttena komađija (1487). Do-
brićević je postao zatim nakladnik i trgovac knjigama, te je boravio u
Lyonu i specialzirao se za luksuzna, skupa izdanja molitvenika, o
ja i lirurgijskih knjiga. Paltašić i Dobrićević ostavili su dubok trag u
povijesti evropske lijepe knjige:bilisu ne samo tiskar i izdavači nego
i filoloz, piredivači kritičkih tekstova. Mnogo je više bilo u Veneciji
onih našijenaca koji su radii u brojnim oficinama, ali do imena, do
slave i do bogatstva nikad nisu stgli. Njihova imena nisu ukrašavala ni
skupa ni jeftina izdanja. Prvi naš pisac kojije tiskom objavio svoje dje-
1o bio je hrvatski humanist, biskup na stolici Modruške biskupije (još
jedan iz Modruša! odličan pisac latinskih djela, spretan diplomat, us-
rdan branilac glagoljice. On je 1474. izdao u Rimu posmrtni govor
Petru Riariju, kardinalu Sv. Siksta
Prije 1500. tiskane knjige zovu se inkunabule. Hrvatski autori čija
su djela izdana na latinskom prije 1300. nisu brojni. Izdavačima su bili
zanimljiviji klaični pisci,pretkršćanski i kršćanski. Za njihova je djela
bio ovvoren čitav svijet. Ipak, i naši su pisci tiskali svoja djela u zoru
tiskarstva: JurajŠižgorić dao j tiskatisvoju zbirku pjesama Elaziarim
et carminum libri Ires u Veneciji 1477. — 1o je prva tiskana zbirka
hrvatskoga pjesnika. Karlo Pucić tiska u Veneciji 1495. knjigu svojih
stihova Eleziarum libellus de laudibus Gnesae puellac, a njegov sugra-
danin, Dubrovčanin Jakov Bunić, oko 1500. izdao je u Bolonji li Ri
mu svoje prvo djelo, cp D raptu Cerberi,a 1526.u Rimu je izašlo nje
govo drugo epsko djelo De vita e getis Christi. Teološka djela naših
pisaca nešto su brojnija, a među najpoznatijim našim autorima jest Ju-
raj Dragišić,čije je djelo Opus de natura spirituum izdano u Firenci
1499. Jedan primjerak, opremljen kao nukopisna knjiga, vjerojatno
namijenjen Dubrovačkom senatu, sačuvan je i danas predstavlja pravu.
dragocjenost ranoga evropskoga tiskarstva i luksuzne opreme knjiga
Nakon 1500, višeje naših pisaca koji i na latinskom i na hrvatskom
jeziku tiskom objavljuju svoja djela širom Evrope.
Nakon Kožičićeva izdavačkoga pothvata u Rijeci,sve do osamdese-
tih godina XVI. st. na našem prostoru nema tiskara. Knjige se, u sva
ri naša pisma, tiskaju izvan Hrvatske, koja je višestruko ugrožena i u
kojoj, k tome, bjesni i gradanski rat. Pristalice Habsburgovaca i Ivana
Zapolje medusobno ratuju, čime su omogućeni nesmetani upadi Tu-
raka u Hrvatsku i Slavoniju, Kranjsku i južne dijelove Austrje. Turci
svojim prepadima ugrožavaju čak i mletačko područje
U takvim tragičnim prilikama, u Njemačkoj, u Urachu kraj Tibin-
gena otvara se zv. Hrvatski bibliski zavod sa zadatkom da izdaje knji-
ge na hrvatskom jeziku, u sva tri pisma: glagolici, ćirilici i latinici.
Knjige su izdavali hrvatski protestanti potpomognuti feudalcima koji
su prigrlili protestantizam, a izdašna je pomoć stizaa iz Ljubljane od
kranjskih staleža, osobito dok je Primož Trubar,slovenski protestant-
ki pisaci organizator slovenske protestantske crkve, bio na čelu zavo-
da. Hrvatski protestanti, Stipan Konzul Istranin i Anton Dalmatin, ra-
dilisu isprva pod Trubarovim vodstvom, ali kasnije su se osamostalili
ne želeći prevoditi samo njegova djela. Nesuglasice su započele s pri-
jevodima novozavjetnih tekstova: Konzul i Dalmatin, kao glagoljaš,
nisu želeli lomiti tradiciju svetopisamskih tekstova. Radije su jezično
osvježavalistare tekstove, nego da prevode s Trubarova slovenskog
prijevoda. Sumnja, ovlaš nabačena, da u njihovim prijevodima ima
mnogo pogrešnoga učinila e kasniju suradnju nemogućom. Hrvatski
protestanti, zajedno s Trubarom, željelisu utjecati na religioznu sviest
svojih čitalaca u Hrvatskoj. Ambicije su im bile veće — mislili su da
će svojim knjigama utjecati na promjenu političkih granica na Balka-
u: u Bosni, Srbiji, Bugarskoj. Nadali su se da će Evandeljem ne samo
zaustaviiturski prodor u Evropu nego čak prouzročiti prelaženje
muslimana našega jezika s islama na kršćanstvo.
Najveći uspjeh protestantskoga izdavaštva jest cjelokupno izdanje
Novoga zavjeta (Prvi del Novoga testamenta, 1562; Drugi del Notoga
tetamenta, 1563), kojesu izdali u dvije verzie: glagoljicom i ćirilicom,
a koje se medusobno razlikuju i pojeziku. Projekt da se izda cjelokup-
na Biblija nije uspio, ali uspjeli su izdati Proroke: Sačuvao se samo je-
dan primjerak te knjige. Katolička je reakcija uništavala njihove knji-
ge, a oni koji su ih posjedovali bili su u smrtnoj opasnosti, er su bili
proglašavani hereticima, opasnima po vjeru, moral i društvo (državu).
Da bi se ipak njihove knjige — osobito Evandelje — bez tolike opas-
nosti mogle čitati, tegane su naslovne stranice i predgovori. Hrvatski
su protestanti izdavaliitalijanske knjige, prvenstveno za Talijane u Is-
tri i na mletačkom području. Jačanje protestantizma u Kranjskoj (Slo-
veniji)bilo e povezano s izdavanjem knjiga, ne samo u Njemačkoj ne-
go prvenstveno u Sloveniji, u Ljubljani. Ondje je tiskar Ivan Mandele
(lat. Manlius) tiskao knjige neophodne slovenskom protestantskom